Danas mi se čini da te nema

Prošlo ljeto, u uvodniku jednih naših dnevnih novina, a povodom smrti Olivera Dragojevića, obavljan je naslov „Olivera u čitanke“. Autor teksta, zasigurno nije mislio na udžbenik iz glazbene kulture, gdje bi velikom Oliveru bilo mjesto, nego na riječi koje su za njega uglazbljene.  A iza tih stihova stali su i Tomislav Zuppa, i Zdenko Runjić i Jakša Fiamengo…

Kao djevojčica često sam pjevala pjesmicu „Moja mala djevojčica“, poznatiju kao „Tata kupi mi auto“ (Moja mala djevojčica/Puna je velikih želja/Baš kao šipak pun koštica/
Tako je puna veselja…). Uvjerena sam da su se i ti stihovi trebali naći u čitankama za niže razrede osnovne škole, ali ne pod imenom Ive Robića i Zdenke Vučković. Pod čijim,  kad je u pitanju baš  ta pjesma? Alke Ruben, autorice koja je napisala riječi za skladatelja, inače svog rođaka Milutina Vandekara. No, Alka Ruben pseudonim je Mire Dupelj (Zagreb, 1922. – Zagreb 1999.), doktorice medicinskih znanosti, kliničke psihijatrice, kćerke ing. Augusta Košutića, dakle unuke Stjepana Radića, osnivača Hrvatske seljačke stranke.

Mira Dupelj ili Alka Ruben, pripadala je krugu „Družina mladih“ na čijem je čelu bio Vlado Habunek. No, javljala se i pod pseudonimom Dunja Robić. Pod njim je objavila brojne radio-drame, romane, afirmirala se i kao cijenjena libretistica. Prevodila je s njemačkog, francuskog i engleskog jezika  (Perraulta, Baudelairea, Rilkea, Ionesca…). Reći da njezini tekstovi još uvijek čekaju na svoje pravo mjesto u pregledima suvremene hrvatske književnosti, suvišno je. A hoće li ga dobiti u vremenu   najrazličitijih netrpeljivosti  i svođenju literature na broj lajkova ispod samo jedne autorske rečenice, nisam sigurna. Sinoć iznova čitam „Pisma ljubavi“, objavljena dvije godine poslije autoričine smrti, u nakladničkoj kući „Dora Krupićeva“ Branimira Donata, s odličnim pogovorim kolegice Jagne Pogačnik.  

Donosim samo ulomak, kao oprimjerenje i kao nagovor:  „Mislim da cinični ljudi za koje sam negdje čitao da skrivaju svoje osjećaje, skrivaju svoje male osjećaje. Nemoguće je sakriti osjećaj koji je nešto većih razmjera. Smiješno je, eto vidiš kako je smiješno, govoriti o svim svojim doživljajima kao da su  prostorno izmjenljivi. Jednako ih je tako smiješno mjeriti u vremenu. Što to znači volim te pet godina, dva dana, pola sata ili drugo, na  primjer. Nije u vremenu to što te volim. To je na granici mojih oduka, negdje ali zašto negdje, to je ali i zašto jest, riječi ne služe ničemu među nama. Služio bi samo tome da bi moje ruke i tvoje postale dio istoga tijela ali opet bi bio nepromjenljivo jednak. Nigdje nije ništa“.

(Dunja Robić, „Pisma ljubavi“, Dora Krupićeva, Zagreb 2001. , str. 19.)

24+