Dan žena

Vrata profesorskih soba na Filozofskom fakultetu nisu zvučno izolirana. Često sam čula što studenti govore ispred njih. Jednom prigodom čak i ovo: „Ona ti je super, odlučila je biti samohrana majka, genijalno“…

Nakon nekoliko dana pozvali su me da na tribini, u jednoj zagrebačkoj knjižari, govorim o Danu žena. Prostor su ispunile naše studentice. Na ulazu su dijelile crvene karanfile. Pitala sam se gdje su ih samo našle. Dva sam sata odgovarala na pitanja: o ženskim pravima, o ženama u društvu, o teškom položaju ženskog pisma, o Zagorki, o svojoj samostalnosti. Zasigurno sam im bila cool. Oko dvadeset i dva sata pogledala sam na mobitel. Preznojila sam se. Dadilji sam rekla da ću se do tada vratiti.     Vrijeme mi je, u društvu tih mladih i pametnih cura, tako proletjelo. Ustala sam i pred jednom od njih izgovorila: „Sad moram ići. I sve što sam govorila, zaboravite. Što bih dala da u ovom trenutku ne moram na tramvaj. Kako bi bilo dobro da me sad čeka muškarac u autu, da me pita kako sam, da me odveze kući i da on – za naše dijete – plati dadilju!“ Prešutjela sam joj da samohranost nije bio moj izbor. Zaboravila sam joj reći da su samohrani roditelji moj jedini pravi uzor. 

Jutros sam za jedan portal odgovarala, između ostaloga, i na pitanje vezano uz iskustvo samohrane majke. Pitanje je uključivalo i odnos društva prema takvim obiteljima. I rekla sam, a ne porekla, sljedeće: Živjela sam kao samohrana majka u najčistijem značenju te sintagme. Ako su mi tekstovi žanrovski skliski, pa mogu biti i priča i esej u isto vrijeme, kod samohranosti je sve bilo kristalno jasno. Same, bez logistike. I nije bilo lako. Pogotovo kad trebate donijeti odluku, kad trebate pročitati liječnički nalaz…Uvijek ti je nad glavom: „Što će biti s malom, ako se meni nešto dogodi“. A onda zamalo da se dogodi, a ti se moraš ujutro prije njezine škole smiješiti kao što si se naučila smiješiti, i uvjeravati je da je zdravlje daleko važnije od ocjene iz matematike. To me zasigurno nije razlikovalo od drugih samohranih roditelja. Samohrani roditelj je u isto vrijeme i otac, i majka. Ja sam uz to, u gradu bez rođaka, bila i baka, i djed, i tetka, i ujak i tetka, i brat i sestra. I neka mi drugi ne zamjere, tu ulogu mogu razumjeti najbolje oni koji su u njoj bili, ili jesu. A kako shvaća društvo? Ne mogu govoriti u ime drugih, različita su iskustva. Moja samohranost je prolazila sličnu sudbinu kao i moja potreba za pisanjem u prvom licu jednine. Samohranost je velika društvena tema. Ipak, ne čujem da je ona česta na dnevnom redu naših političarki. A kad bi bila, sigurna sam da bi im netko na kućnu adresu poslao buket pravih karanfila.

31+