„Da si moja“

Rečenica započeta s pogodbenim „Da si moja…“, pratila me sve donedavno.
„Da si moja, sad bi te pljusnula“, ili „Da si moja, pustila bih te na radnu akciju, ovako…“, „Da si moja, ne bi nosila takve haljine…“

Plašila sam se otkako znam za sebe. Kao malena djevojčica noću sam računala koliko ću imati godina kad drugu Titu bude osamdeset, osamdeset pet…Učili su nas da će se naši životi uveliko promijeniti na lošije u trenutku kad nas on zauvijek napusti. I mi smo vjerovali. I bojali se. Još i danas osjećam tremu pred šalterskim službenicama u bankama, pred činovnicima u poštama i policijskim upravama. Razmišljam da su oni tamo zbog mene i da im svojim zanovijetanjima oduzimam vrijeme koje bi oni, za tu istu nisku plaću, mogli pametnije iskoristiti. 

U godinama velike povijesti, početkom devedesetih godina prošloga stoljeća, prijavila sam doktorsku radnju na temu povijesnog romana u hrvatskoj književnosti. Voljela sam tada romana Ivana Aralice, Feđe Šehovića i Nedjeljka Fabrija. Uz priče o povijesti, ludosti, jalovosti i smrti osnaživala sam svoje strahove. I tako su se u mom tijelu prepletali oni doživljeni (rat u Osijeku) s onim zamišljenim i onim pročitanim. Nakon prvih godina mira, počela sam sumnjati. Politika i vlast iznevjerili su priču u koju smo vjerovali. Literatura u koju sam ugradila sebe, nije uspjela pomoći, spasiti nas sve zajedno od zla u kojem smo se našli. Uvjerila nas je jedino u stalnu ponovljivost i činjenicu da biti rođen na ovom prostoru znači biti rođen između dva rata. O sumnjama i strahovima razgovarala sam s povjesničarima, filozofima, teolozima, sa svojom bakom koja je polazila samo četiri razreda pučke škole, ali me uputila u narodnu mudrost koju ću godinama, kad nje više ne bude, prepoznavati u rečenicama bosanskih pisaca.

Ne volim strahovati, a strahujem. Ne volim se bojati, a tako se bojim. A iznad svega ne podnosim što ne znam od koga dolazi sumnja, a od koga strah.

49+