Čitaona

Koju ste prvu priču napisali“, najčešće je pitanje koje mi mladi čitatelji postavljaju na književnim susretima. Odgovaram im jednom riječju: „Čitaona“. Isti čas uslijedi stanka. Postaje mi jasno da imenicu trebam pojasniti. I onda im kažem da su gostionicu u selu u kojem je živjela moja baka zvali „čitaona“, i da je moj otac često odlazio u nju, ali se iz nje nije vraćao s novinama i knjigama u rukama. Vraćao se dobro raspoložen. Nakon toga je svojoj majci – koju je zvao imenom – citirao Jesenjina i izgovarao rečenice Andrićeve „Proklete avlije“. I tako priča krene.

Neupitana kazujem da sam sredinom devedesetih godina prošloga stoljeća prijavila doktorsku tezu „Povijesni roman u hrvatskoj književnosti“ i da sam naišla na brojne naslove o kojima je u vrijeme mog studiranja književna povijest šutjela. U jednom sam trenutku postala ljuta, pitala se o razlozima zbog kojih se nisam odlučila za manji korpus. Željela sam pronaći krivca. Naravno, horoskopska ovnica, rođena na „nu tamo stranu“ Save nije mogla biti ni za što odgovorna. Krivim sam proglasila svoga ćaću Iliju. Jer, dok sam bila mala, on me odvodio na Husein – begovu kulu i prepričavao mi priču o lijepoj Mejri i Husein – begu Gradaščeviću.     
            Ne znam je li spominjao pisca Josipa Eugena Tomića i njegov povijesni roman „Zmaj od Bosne“, ali znam da je i taj roman trebao ući u moju interpretaciju. Da, Iljkan je kriv. „Umjesto Crvenkapice i Trnoružice, on je meni kazivao ozbiljne povijesne romane i to je – jasno – ostalo u pamćenju“, zaključila sam istragu. I umjesto da sjednem i dovršim disertaciju, napisala sam priču „Čitaona“, prvu za knjigu „Zašto sam vam lagala“.

Disertaciju sam obranila 13. ožujka 1998. Na taj isti dan, dvadeset i tri godine prije, preminuo je Ivo Andrić, pisac za kojeg je šarmantni i veliki profesor Krunoslav Pranjić, moj trešnjevački komšija, govorio da je rođen 9. listopada 1892., a umro 13. marta 1975. Onima koji znaju slušati, poručivao je što misli o sudbini velikog književnika!

Volim Andrićeve tekstove.

Ovih dana često se vraćam priči „Ćilim“. Dva su razloga tome. Prvi se skriva u činjenici da se glavna junakinja zove kao što se zvala i očeva majka, i kao što se zove moja najmlađa sestra, Kata, a drugi je taj što moj radni stol leži na bosanskom ćilimu, ćilimu koji mi je otac ostavio u naslijeđe.

Baka Kata, samohrana udovica u sedamdesetoj godini, čista i ušuškana starica, ima na Bistriku kuću u kojoj živi i koja joj je ostala od oca…“

36+