Čitanje uz ventilator

Dvanaestogodišnja djevojčica, članica novinarske družine  osnovne škole u kojoj sam gostovala prije desetak dana, pogledala me začuđeno kad sam joj na pitanje koliko knjiga godišnje pročitam, odgovorila „Oko pedeset, šezdeset….“

Prvo sam pomislila, i sama uvučena u  mozaik priče na temu hrvatskog nečitanja, kako se djevojčica čudi jer joj se ta brojka čini ogromnom, a onda sam – nakon samo nekoliko sekundi – promijenila mišljenje.  Njezine velike smeđe oči postale su još većima kad je izgovorila: „Samo?“ „Kako to misliš?“, uzvratila sam joj. „Pa ja sam na fejsu vidjela da jedna blogerica, nisam joj upamtila ime,  pročita oko stotinu i pedeset. I to nakon posla, a posao joj nije književnost“. Znam da bi bilo mudrije da sam mladoj novinarki samo sugerirala prijelaz na novo pitanje, ali ja sam morala barem malkoc obraniti svoju čitateljsku čast. „Znaš, ovisi i o tome kakve su knjige, kakvog su  opsega, koliko im je pismo zahtjevno, pa čak čitamo li onako kako ti čitaš na testu iz razumijevanja štiva, ili čitaš uz ventilator“. Poslije sam joj uz sok, govorila o tome što znači „čitanje uz ventilator“.

Brojka me kopka još uvijek. Možda sam samo ostarjela pa nemam više tu koncentraciju, možda sam staromodna pa mislim da su u čitanju važni i detalji, možda čitam pisce koji su složeniji…

I pitam se za koliko bi vremena ona super – čitateljica o kojoj je govorila dvanaestogodišnja djevojčica pročitala novi Tribusonov roman „Otac od bronce“. Opseg mu je pet stotina kartica. Ja sam ga čitala sporo, bilo mi je potrebno, uz druge obaveze,  četiri dana. Jer, priznajem, mene je vrijeme pregazilo. Čim sam vidjela da autor spominje povijesne osobe, upitala sam  se o žanru romana o povijesti, čim sam prepoznala neke društvene komentare, uzela sam u ruke Goranovu „Povijest pornografije“, a kad je tek žena, u koju je pripovjedač desetljećima zaljubljen, pokušala iz njegovih leđa izvaditi krpelja, pred mene je iskočila Goranova jako važna priča „Klasici na ekranu“, priča koja sve govori o autorovu odnosu prema književnosti i čitatelju. Zaustavila sam čitanje „Oca od bronce“ i po ne znam koji put pročitala priču o klasiku književnosti Rudiju Grabaru. Mnoštvo intertekstualnih i intermedijalnih poveznica, mnoštvo dodirnih točaka s pismom generacije, usporavalo je moje čitanje. Je li to za mene dobro, ili može biti nije, ne znam. Ne znam isto kao što to nije znala ni Fabrijeva junakinja iz romana „Triemeron“, tog čudesnog štiva o kompliciranom odnosu sina i oca. Kompliciranom, a toliko nalik odnosu oca i sina kod „novog Tribusona“. Mora li se pri čitanju baš razmišljati i o prezimenima junaka; je li glavni baš morao biti Kralj, a njegovi prijatelj, jedan Knez  a drugi Vitez. Je li uopće važno ono što usporava čitanje?

„Da biste imali pravo govoriti o autorovoj novoj knjizi, trebali biste prije toga pročitati knjige koje su novoj prethodile“, govorila sam svojim studentima. I upućivala ih na stepenice u tijeku pisanja književne kritike. Nadam se da su zaboravili moje štreberske rečenice.  A ako ih se sjećaju, želim vjerovati kako nisu ljuti na mene. Jer, takvim čitanjem, danas nisu konkurentni na tržištu. I dok na jednoj strani kukamo da nitko ništa ne čita, na drugoj susrećemo čitatelje koji čitanje pretvaraju u natjecateljske brojke. A kad i u književnosti brojke postaju važnije od slova, tu nešto nije u redu. I uvijek netko drugi profitira. U najboljem slučaju, proizvođači ventilatora.

20+