Ceker

U drugoj polovici osamdesetih godina boravio sam nekoliko mjeseci na Zapadu. A kad sam se vraćao, onda su se na granici carinici dugo bavili mojom prtljagom i pri tome me sumnjičavo pogledavali. Jer, u mojim je koferima bila golema količina plastičnih vrećica različitih veličina, s natpisima proizvođača ili bez ikakvih natpisa. Čak su me carinici i upitali što mi sve to znači, a ja sam stao objašnjavati kako naprosto nisam imao srca baciti te tako lijepe i kvalitetne vrećice.

A radilo se zapravo o nečemu što im nisam mogao protumačiti, jer ni meni samome nije bilo posve jasno. Radilo se o tome da sam ja te vrećice gledao kao da i nisu vrećice, nego kao da su ono u čemu sam nosio stvari u vrijeme kad plastičnih vrećica još nije bilo. Ja sam, ukratko, odrastao u jednom drugom vremenu, kad nam je svaka ambalaža bila vrijedna i bilo je grehota baciti je, jer je bila skupa i jer bez nje nismo mogli.

            Kad ste u ono doba odlazili u špecerajski dućan (a ni tih dućana, naravno, više nema), onda bi trgovci naslagali robu pred vas na pult, ili bi vam, u najboljem slučaju, pojedine manje stvari strpali u škarnicle; a kako ćete vi sve to dopremiti do kuće, bila je vaša briga. Kad ste išli nabavljati tekstil – bez obzira na to jeste li kupovali gotove stvari, ili ste uzimali tkaninu na metre, pa od nje doma krojili i šivali – zamotali bi vam tu robu u papir, na kojemu je bilo napisano ime proizvođača. I, to je bilo vrhunac marketinga. Ako je paket bio baš osobito kabast, uvezali bi vam ga ukriž špagom i vi ste ga teglili kako ste znali i umjeli. Isto je bilo i sa željeznom robom, s knjigama i tekama ili s kozmetikom: najviše što ste mogli očekivati, bio je taj blaženi papir. Morali ste, dakle, imati nešto u čemu ćete robu odnijeti kući.

            Koliko je važno ne kretati u kupnju praznih ruku, osobito se dobro vidjelo onda kad se išlo na tržnicu. Trebalo je ondje kupiti i mrkve i peršina i špinata i graška i krumpira i rajčice i paprike, što je sve rasuti teret, a na placu vam nisu davali čak ni škarnicl, a kamoli što drugo. Zato ste morali imati nešto u čemu ćete kupljenu robu na najpraktičniji način nositi ulicom. I, zato smo tada raspolagali cijelim nizom pomagala koja su poslije zbrisana s lica zemlje pred navalom plastičnih vrećica.

            Kad smo već kod tržnice, ondje je najbolje bilo imati ceker. Ceker se još i danas može ponegdje vidjeti, obično u rukama starijih osoba. To je košara pletena od pruća i s finom polukružnom ručkom, trbušasta i zaobljena, tako da u nju može dosta toga stati. Onda, na tržnicu se isto tako nosila i mreža, i to obično ne jedna, nego više njih, a služile su za salatu, kupus i drugo povrće. Bila je ispletena od špage (neki su je čak znali načiniti i doma), a kao ručke su na njoj služila dva drvena koluta. Osobita varijanta – koja se nalazila negdje između cekera i mreže – bila je torba od lika. Liko je obrađeni tanki dio lipove kore, koji se može upotrijebiti za pletenje, baš kao i rogožina ili vrbovo pruće. Od toga lika bile su onda načinjene torbe pravokutnoga oblika i sa zgodnim ručkama: njih ste osobito mogli vidjeti kod ličilaca i kod mesara, koji su u njima nosili svoje alatke. A ja sam znao i profesora na Filozofskom fakultetu koji je u takvoj torbi nosio knjige.

            Kod svih tih priručnih pomagala postojale su i razne prijelazne forme, pa je, recimo, mreža mogla biti i od plastičnoga konca (kad se taj konac pojavio), a torba je mogla biti i od slame ili kakva drugog sličnog materijala. Ipak, najčešće su bile torbe sašivene od platna, u domaćoj radinosti, a bile su kvadratične i sve odreda slične jedna drugoj. Bilo je samo važno znati koja je predviđena da se u njoj nosi kruh, a koja da se u njoj nosi krumpir, i sve bi bilo u redu.

            Doista, cekeri, torbe i mreže imali su bezbroj namjena. Jer, u njima su se nosile gimnastičke papuče kad se išlo na ritmiku, u njima su se nosile note kad se išlo na sat klavira, u njima se nosio štrikeraj kad se išlo u neku čekaonicu gdje će se provesti nekoliko sati, u njih je mogao stati i sendvič kad se išlo na izlet i rezervne gaćice kad se išlo na kupanje. Ukratko, svuda smo tada nosali te torbe, mreže i cekere, jer u njih se trpalo sve što ne može stati u džep. Zapravo kad bi god čovjek išao nekamo poslom, onda je nosio neku torbu ili mrežu, a samo su dokoličari hodali naokolo praznih ruku. 

            A onda se to promijenilo, jer došle su plastične vrećice. Pomalo sam u iskušenju da njihovu pojavu usporedim s pojavom električne struje, jer one su sve okrenule naglavce. Prvo, zato što su praktične: možete vrećicu – ili više njih – ispresavijati i staviti u džep, pa je izvući kad zatreba. Onda, zato što su jeftine: svuda vam ih daju, i danas čovjek gotovo da se uvrijedi ako mu robu koju je kupio ne stave u prikladnu vrećicu. To znaju i prodavači na tržnici, koji vas neće ni pitati u što da stave krumpir koji ste kod njih kupili, nego će taj krumpir ravno s vage sasuti u vrećicu koju dobivate gratis. Napokon, vrećice su zgodne i zato što su jednokratne: one se nakon upotrebe bacaju, a čin njihova bacanja dio je potrošačkog obreda, jer nakon toga čovjek je preporođen i spreman na novu kupnju.

            Govorim, dakako, o čovjeku koji je pravi pripadnik potrošačkoga društva, a drugo je s nama koji se sjećamo i drugačijih vremena, vremena bez plastičnih vrećica, pa smo i sami relikti prošlosti. Nama je još uvijek teško baciti dobru vrećicu, a ima i takvih koji stare vrećice peru, suše na konopcu i iznova upotrebljavaju, prakticirajući tako neki primitivni oblik reciklaže. I, stvarajući tako iluziju da je sve isto kao prije, da plastične vrećice nisu plastične vrećice, nego mreže, torbe i cekeri iz davnih vremena.

            A imaju za to i dobar razlog. Jer, činjenica je ovo: baš nekako u vrijeme kad su se pojavile plastične vrećice, počelo je voće i povrće gubiti onaj svoj nekadašnji, autentični okus i vući pomalo na plastiku. I, kako onda da čovjek ne pomisli kako je to dvoje povezano? Ja sam, recimo, čvrsto uvjeren da je današnje voće i povrće tako bljutavo zato što ga s tržnice ne nosimo u cekeru, nego u plastičnoj vrećici.

(Pavao Pavličić, „Ropotarnica“, Matica hrvatska, Zagreb, 2019.)

24+