Čekaj, skuhat ću ti kavu

Svakodnevno se svađam sa svojim umišljajima. Optužujem ih za vlastitu naivnost. Oni mi se podsmjehuju i keseći se izgovaraju rečenicu: Sama si kriva. Unatoč svim našim polemikama i prijekorima, ne dopuštam im da me napuste. Jer, odu li, na njihovo mjesto uselit će pitanje: Je li to doista bilo sve u životu, zar stvarno više nitko nikada neće reći: „Ma nisi trebala odrezati tu svoju kosu“?

Samo zbog prijetnje od novih podstanara, čvrsto utopljenih u realnost, luđački ću svoje stare umišljaje držati za nogavice i u godinama koje mi trče ususret. Onemogućivat ću im bijeg. Činit ću to pod svaku cijenu. Ne želim čuti rečenicu: Čovjek kojeg si toliko voljela nije bio od onih kojima je dano ikoga usrećiti. Svojim prisilno zadržanim umišljajima na temu ljubavi, predanosti, odanosti, oprostu pridružila sam nedavno i jedan posve novi, ni po čemu poseban ni neočekivan za ženu mojih godina. Umislila sam da znam starjeti. Za razliku od mnogih koji obuzeti vlastitim izgledom s užasom prate svaki gubitak vitkosti, iznenadnu mlohavost, bore oko očiju, proširen struk, ja nad tim činjenicama ne cvilim. Nisam se razljutila ni kad sam, prije nekoliko mjeseci, na svojoj desnoj šaci – onoj što još uvijek tvrdoglavo čeka stisak osiromašenog i umornog princa, princa bez konja, bez paževa, dvora i princeza, ugledala prvu tamnu mrlju. Veličine zrna crne kave. Ipak, nisam je ni u najintimnijem društvu, samo nje i sebe, nazvala pravim imenom. Staračka pjega. Krstila sam je punom blažim, nježnijim i obazrivijim. Pridjevom koji nije, postavljajući pitanje opisnosti, provocirao vlasnički list, nego se zadovoljavao posvojnošću i podrijetlom. Jetrena pjega, baš onako kako stoji u reklami za pomadu (Uklonite jetrene pjege s ruku!), u prvim brojevima Zagorkina Ženskog lista. Čini mi se da joj se to nije svidjelo. Opomenula me da sam starjeti počela i prije njezina rođenja, ali da su mi neiskreni umišljaji odavno umaglili pogled. Podsjetila me na trenutak kad sam studentima priznala da mi je žao što s nekim piscima nisam popila kavu (a mogla sam). Oživila mi je predvečerje u kojem sam prijateljici koja me pozvala na kavu – da bi mi uživo opisala kako izgleda nova odabranica njezinoga ljubljenog muža – rekla kako ću popiti čaj od kamilice jer kavu, koju toliko volim, ne smijem uživati poslije šesnaest sati. U protivnom, nemilostivi košmarni snovi spremni su do zore voditi bitku sa svakom kofeinskom česticom. I kažnjavati me slikama mutnih voda, prljavih snjegova i licima žena koje na glavama nose periku napravljenu od mojih odrezanih pramenova.

Pjega je imala pravo. Spoznaja je vrijedna sjete. Žal za propuštenim snažniji je znak ulaska u godine zrelosti nego što je to višak kilograma i poslijepodnevni umor. Prihvatila sam argumente jetrene. I prekorila se što za profesionalni dio sebe nisam projektirala mrežu umišljaja. Nju sam tkala isključivo na adresi svoje obične ženskosti. Ljutila sam se što su kavu bez kofeina proizvođači počeli nuditi tek nakon što sam pravu zamijenila umirujućim biljnim napicima. A da sam čipku umišljala rasplela po cijelom biću, možda bih u poslijepodnevnom naručivanju čaja spravljenog od suhih nježnih cvjetića od kojih sam u djetinjstvu plela narukvice i lančiće prepoznala nadu da ću blagošću žućkaste tekućine liječiti rane koje će izlaziti po rukama one koja će ispovijedati zanesenost svoga partnera ženom mlađom trinaest godina od nas.

Umislila sam, ponavljam, da znam starjeti. Imam staračku pjegu na desnoj šaci. I ne smeta mi. Ponavljam. U vlasništvu sam umišljaja koji je zadužen za čekanje princa. I ne stidim se proglasiti stanje vapaja za onim što je prošlo. Priznajem da mi je žao što neke knjige nisam pročitala na vrijeme, što sam pojedine interpretirala površno pa sam drugima, manje vještim i manje mudrim, davala pravo prvenstva, što s nekima piscima nisam, iz straha i nelagode, popila tu kavu. Odgađala sam, a kad sam bila spremna, njih više nije bilo.

Prije devet godina, kao urednica novopokrenute biblioteke naslovljene Ljepša polovica književnosti, odlučila sam ponoviti prozu Zofke Kveder Misterij žene. Za pogovor sam zamolila njezinu unuku Sunčanu Škrinjarić. Napisani tekst stigao je na moj radni stol nekoliko dana prije Sunčanine smrti. Knjigu smo promovirali bez nje. Kavu, dogovorenu s njom, popila sam s nekim drugim. S dubokim osjećajem krivnje. Jer, naš susret na kavi odgađala sam ja, a ne ona, omiljena i poštovana dječja spisateljica. Plašila sam se da će, za nekim okruglim kafanskim stolom, lijepa, njegovana i talentirana autorica s moga lica pročitati kako se ne snalazim dobro u pričama o Kazališnoj kavani, kako nisam sigurna je li njezin stalni gost, kod Sunčane imenovan kao Lojzek, bio Vjekoslav Majer ili netko drugi. A da joj priznam da sam o nekadašnjem životu i navikama umjetnika u ovom gradu, koji te prečesto podsjeća da mu rođenjem ne pripadaš, naučila ponajviše iz njezina, kritikom nepravedno stišanog romana Kazališna kavana, činilo mi se neprimjerenim. Samoj sebi bih tada nalikovala na pučkoškolsku štrebericu koja pohvaljuje novu ondulaciju svoje učiteljice i pri tome gužva rub plisirane plave suknjice. Čini to desnom rukom koja još ne sluti sve strahote starenja. Nakon Sunčanina odlaska, počela sam žaliti za takvim propustima. Točnije, prihvaćam razmišljanje svoje pjege jedinice, počela sam starjeti.

U Kavani katkada dogovorim susrete s nekim poznanikom, nekim piscem. Pijem čaj. Dozivam pročitanu atmosferu. Umišljam kako uspijevam ozbiljiti vrijeme u kojem je dolazak u kavanu nalikovao dolasku na pozornicu. Uloge su bile podijeljene i svatko se držao svoga teksta. U njoj se svake godine prikazivala nova generacija stasitih djevojaka, a uz njih i sve što se iole vrijedna i osebujna našlo u malom gradu. Ispijam gutljaj, gledam u fotografiju velikog pjesnika i vidim Sunčanine rečenice: Kupili su se oko njega mladi kao ošamućene noćne mušice oko svjetla. Brundao je zvučnim basom, a učenici su kupili mrvice i otpad njegovih rečenica. Neki mladi u kutu više ne prepoznaju lica književnika koja urešavaju zidove Kavane. Ali usudili bi se, bez imalo stida, sa svakim od njih popiti kavu, iako bez Googlea ne bi znali izgovoriti ni jednu njihovu rečenicu, ni naslov, ni stih, a kamoli godinu rođenja. Gledajući ih, ubrzavam vlastito starenje. Pogledavam mrlju na ruci kojom hvatam porculansku šalicu i patim za godinama u kojima još nije bila otkrivena ljepota ružnog i u kojima se u frizerskim salonima čitao Filmski vjesnik.

Preksinoć sam, nakon dolaska iz Kavane, po drugi put pročitala Sunčaninu Kazališnu kavanu. Ponovljeno izdanje, s pogovorom Branka Maleša i sa šalicom kave na naslovnici. Tražila sam dijelove u kojima kavanski gosti piju kavu. Uzaludno. Prava kava pila se jedino izvan Kavane, u sobici bez prozora. Djevojka Eda, ona u čijem se liku skrivaju mnoge krhotine autoričine biografije, odlučila ju je spraviti prijatelju koji je upravo naumio napustiti njezin životni prostor. Ona ga je zadržala rečenicom: Čekaj, skuhat ću kavu. I njome potakla priču, običnu, svakodnevnu. Kad je jaka kava ulivena u krnjave šalice, Toni je liznuo napitak i izgovorio: To dobro radiš. I, nasmiješivši se, dodao: Umjetnički. Edi se tada kava prolila iz šalice. Netko joj je konačno priznao da nešto zna raditi. A možda joj je time htio i zahvaliti na žrtvi. Eda je, za razliku od mnogih drugih, bila spremna slušati priču o njegovu životu odigravanom daleko od blještavila otmjene Kazališne. Ali, preduvjet za kazivanje, ali i za primanje priče, bila je šalica crne, dobro skuhane kave.

Osjetila sam njezin miris. Opojan i davan. Nisam se rasplakala. Suze ipak nisu primjerene ženama koje su umislile da znaju starjeti.

23+