ĆAO-MJAO

Susretnu se na ulici dva znanca, Iks i Ipsilon. Iks pozdravi:
– Ćao!
A Ipsilon odgovori:
– Mjao!
I odu svaki svojim putem.
Iks se pita: čekaj, zašto je Ipsilon meni tako odgovorio na pozdrav? Ja mu lijepo kažem ćao, a on meni mjao, što mu to znači? Da vidimo. Mjao je glasanje mačke. U redu. Što je tipično za mačku? Očito, to što voli mlijeko. A odakle nam mlijeko? Mlijeko nam daje krava. Što je pak karakteristično za kravu? Najviše to što ima rogove. Prema tome, Ipsilon je meni zapravo htio poručiti da me žena vara!

Što je u tom vicu smiješno? Ja mislim da je najsmješnije to što on jasno pokazuje kako se iz točnih premisa mogu izvesti netočni zaključci. Jer, mjao je doista glasanje mačke, mačka doista voli mlijeko, mlijeko doista dobivamo od krave, a ova doista ima rogove; a ipak, zaključak do kojega Iks dolazi posve je apsurdan. Pri tome je možda važno još i to što u tom Iksovu zaključivanju ima i neke postupnosti, pa ono postaje iz koraka u korak sve neobuzdanije. Kad zaključi da se mačka glasa s mjao, onda njegovoj logici jedva da se može išta zamjeriti; kad ustvrdi da je za mačku najvažnije to što voli mlijeko (a ne, na primjer, to što lovi miševe)), onda je njegovo umovanje već mnogo slobodnije. A posve je nesputano to umovanje onda kad Iks proglasi upravo rogove (a ne, recimo, mukanje ili preživanje) za glavnu karakteristiku krave. A odatle, pa do sumanutog zaključka o bračnoj nevjeri više nije dug put, pod uvjetom da otprije znamo što u tradicionalnom društvenom sustavu znači kad se za muškarca kaže da ima rogove.

     Meni je taj vic smiješan, ali sam svjestan da nije smiješan svakome. Dapače, napravio sam i nekoliko eksperimenata, te sam došao do prilično neobična zaključka. Kad sam tu pričicu pripovijedao ekonomistima, medicinarima i brodograditeljima, oni su se po pravilu grohotom smijali; kad sam je pak pripovijedao ljudima od umjetnosti, oni su pravili kiselo lice, dok mojim kolegama filolozima taj vic nije bio kadar izmamiti ni najbezazleniji osmijeh. Čak mi se činilo da ga ljudi iz književne struke i ne shvaćaju kao vic, nego kao satiričnu dosjetku koju je netko izmislio s tko zna kakvim zadnjim namjerama. Kao da su bili pomalo i uvrijeđeni. Jer, njima se, izgleda, čini da su meta satire upravo oni, filolozi.

     Dugo mi je trebalo dok sam do toga zaključka došao, a ni onda ga nisam htio prihvatiti do kraja, pa sam provjeravao i analizirao. Pitao sam se: zašto bi taj vic bio usmjeren baš protiv proučavatelja književnosti? Što u toj priči njih pogađa? Na kraju mi je puklo pred očima: oni se identificiraju s Iksom! Oni, u svome profesionalnom bavljenju literaturom zapravo i ne rade ništa drugo nego rezoniraju upravo onako kako i Iks rezonira.

     Naravno da sam posumnjao i u taj svoj zaključak, ali onda sam prestao sumnjati. Dapače, odlučio sam ovdje i vas uvjeriti da je taj zaključak točan, to jest da se danas o književnim tekstovima razmišlja upravo onako kako razmišlja lik Iks o Ipsilonovu pozdravu mjao. Na primjerima ću pokazati kako se danas tumače literarna djela, pa vi vidite jesam li u pravu. Primjera će biti četiri, dva iz starije, a dva iz novije hrvatske književnosti.

     Krenimo od Judite, kao što je i red. U tom se spjevu, znamo, opisuje opsada Betulije, pa kad branitelji grada budu već sasvim iscrpljeni i pripravni na predaju, javlja se Judita, udovica koja u Betuliji živi bogobojaznim životom, te se nudi da ona pomogne obrani. Pozove, dakle, svoju sluškinju Abru, te se stane spremati za izlazak: opere se mirisnim vodicama, namaže skupocjenim uljima, odjene najbolje haljine, stavi na sebe nakit. A sve to pisac vrlo podrobno opisuje. Potom se Judita uputi u tabor vojskovođe Holoferna koji opsjeda grad. On bude očaran njezinom ljepotom, pozove je na večeru, a potom i u svoju ložnicu. Ondje, u ložnici, Judita ga ubije, odreže mu glavu i s njom se vrati u Betuliju. Opsada se rasipa i grad biva spašen.

     Tradicionalna filologija tumačila je tu scenu ponajviše u skladu sa zdravim razumom, do kojega prava znanost, kao što se zna, uglavnom ne drži ni koliko je crno pod noktom. Tvrdila je ta tradicionalna filologija da biblijska priča – a s njom i Marulić – želi pokazati kako mala skupina pravovjernih može odoljeti mnogo jačoj sili, ako postoje pojedinci koji su spremni na žrtvovanje. Suvremenim se proučavateljima književnosti to čini banalnim i nedovoljnim, pa će se oni potruditi da cijelu stvar malo dograde i obogate. Pri tome interpretacija može krenuti u dva smjera.

     Jedan od tih smjerova polazio bi od pretpostavke da je Juditi zapravo dodijao njezin udovički status i smjeran život. Tu bi ona bila žena koja se buni protiv muškoga svijeta u kojemu živi. Kad se onako kiti, ona to čini da bi zavarala Holoferna, ne kao neprijatelja, nego kao muškarca – jer muškarci i ne vide drugo do vanjštine – a njezino ubojstvo toga vojskovođe nije drugo nego dokidanje muškarčeve rodne uloge. Judita ne oslobađa samo Betuliju, nego oslobađa i sebe kao ženu, pa u tom smislu nije slučajno što ona odlazi u protivnički tabor u društvu svoje služavke, čime se ženske snage udvostručuju.

     Drugi smjer interpretacije vodio bi na posve drugu stranu. On bi polazio od konstatacije da je Holoferno stranac, dakle Drugi. Judita, prema tome, braneći Betuliju kao vlastiti identitet, simbolički ubija Drugoga, ali tek nakon što ju je taj Drugi obljubio i možda s njom začeo potomstvo. Lako je zamisliti što bi se sve tu moglo zaključiti o odnosima između raznih kultura i o važnosti tih odnosa za identitet pojedinca. 

     Nemojte se, molim vas, mrštiti na ovaj moj nacrt tumačenja Judite. Jer, svakako ste već susreli mnogo interpretacija koje imaju smisla točno ovoliko koliko i ovaj moj prijedlog; dapače, siguran sam da ste naišli i na ponešto radikalnije. A isto tako sam siguran da ste se u sebi bunili protiv takva pristupa književnosti, ali niste digli glas, jer ste pomišljali da možda s vama nešto nije u redu: svi tako misle, pa ste se bojali da ne ispadnete bijela vrana. 

     Vjerujem zato da se nećete upuštati ni u obaranje druge moje interpretacije, a ona se tiče Držićeva Dunda Maroja, i to ne pojedinih scena te komedije, nego cjelokupne situacije u kojoj se ona zbiva. Kakva je to situacija, poznato je svakome: na samom početku komada Dundo Maroje dolazi u Rim ne bi li našao svojega sina Mara, kojega je bio poslao u Italiju da trguje, a ovaj je sav novac spendžao na vlastite užitke. A dalje se sve odvija kao niz spletaka, zabluda, prepoznavanja i svega drugoga što je za komediju karakteristično. Spomenuo sam opću atmosferu, a s njom je u vezi i pitanje: što nam komedija zapravo prikazuje? Moguća su, mislim, dva odgovora: jedan je da je u središtu njezina interesa osobni život, a drugi da nju prije svega zanima život društva.

     Ako Dundo Maroje govori o osobnom životu, onda nam se sam od sebe nameće psihoanalitički pristup. Jer, nije valjda slučajno što Dundo Maroje nema ženu, a Maro nema majku: tako je sin neposredno izložen očinskom autoritetu i njegovu pritisku. Marov produženi boravak u Italiji zato nije posljedica puke mladenačke želje za provodom, nego edipovski bijeg od očeva utjecaja, a njegovo rasipanje ćaćinih dukata nije ništa drugo nego simboličko ubojstvo oca. Njega goni želja za bezuvjetnom ljubavlju kakvu bi mu samo majka mogla dati, pa je zato tako lakovjeran kad se namjeri na bludnicu koja ga znade zavarati. Pojava njegove zaručnice Pere pak nije ništa drugo nego nagovještaj da bi Maro i sam uskoro mogao postati najprije muž, pa onda i otac, da bi, dakle, mogao promijeniti status, te se iz ugnjetavanoga pretvoriti u ugnjetača.

     Ali, moguće je i da komedija govori o društvenome životu. U takvom tumačenju, Maro nije nikakav nosilac Edipova kompleksa, nego je on neka vrsta protoanarhista, pa čak i protohipija. On se buni protiv merkantilističkoga ustroja svijeta u kojemu se sve može kupiti za novac – te nastoji da se novca što prije riješi – i ujedno sanja o društvu u kojemu će sve biti općeno svijeh kako kaže Dugi Nos u prologu. U takvom su svijetu onda marcipan što ga Maro naručuje i kolajna koju nosi izrazito simbolični motivi, jer ne svjedoče toliko o Marovu rastrošnom životu, koliko o iskrivljenosti društvenih odnosa i o pogubnosti kapitalizma kao povijesne pojave. A komedija kao cjelina i nema drugoga cilja niti svrhe, nego da podriva društveni poredak.

     I tako dalje, lako je zamisliti što bi se tu još moglo nakititi. Ali, da ne bi tkogod pomislio da se tako tumače samo stari tekstovi, kojima slabo naziremo zbiljski kontekst pa ih zato slobodnije interpretiramo, uzet ću ovdje u razmatranje i dva novija djela. Tako će se vidjeti da ni tu ništa ne može obuzdati suvremenu interpretacijsku metodu kad ona jednom krene u smjeru ćao-mjao.

     Uzmimo najprije Cesarićevu pjesmu Oblak. O čemu se u njoj govori – o čemu se govori na doslovnoj razini – dobro je poznato: u predvečerje se iznad grada pojavio oblak na koji ljudi nisu obraćali pažnju, a on sam bio je očaran vlastitim letom, pa se sve više dizao, da bi na kraju bio raznesen vjetrom visine.

     Tradicionalno tumačenje dobro je poznato: riječ je tu o iznimnom pojedincu – vjerojatno umjetniku – koji je u stalnom dijalogu s velikim pojavama svijeta i života, te onda tu svoju sposobnost – jer oblak leti krvareć ljepotu – plaća glavom, dok običan svijet svega toga nije ni svjestan. Naravno da nas takvo tumačenje više ne zadovoljava, pa ću ja ponuditi samo dva druga, od bezbroj mogućih.

     Prvo je tumačenje metafizičko. Za oblak se kaže da leti sve to više ko da se kani dić do Boga, dok se na drugom mjestu u pjesmi tvrdi kako on plovi svojim nebom. Pjesma se, dakle, može razumjeti kao pobuna protiv Božjeg autoriteta i protiv metafizike općenito: oblak želi da nebo bude samo njegovo, i želi se izjednačiti s Bogom, ako ne toga Boga i ukinuti. Riječ je, prema tome, o Cesarićevu vapaju za sekularizmom, samo što je pjesnik taj vapaj – u nesklonim mu vremenima – morao zamotati u pomalo zamumuljenu sliku.

     Drugo je tumačenje ekološko. Mogli bismo se, naime, upitati kakvo je podrijetlo naslovnoga oblaka. Možda on nije tek obična vodena para, možda je od onih oblaka koji razbijaju ozonski omotač i stvaraju efekt staklenika. U tom slučaju bilo bi osobito važno to što je oblak ni od kog iz dubine gledan i što ljudi idu svaki za svojim poslom onečišćujući okoliš. Pjesnik upozorava da će se stvari promijeniti: zasad je oblak raznesen vjetrom visine, ali poezija ima sposobnost da predviđa buduće događaje, pa se i ovdje zapravo kaže da će takvih oblaka s vremenom biti sve više, i tada će ono krvarenje dobiti mnogo opipljiviju formu.

     Ako se kome čini da pretjerujem, znači da ne poznaje dovoljno današnju filologiju. Dapače, ne poznajem je dovoljno ni ja, pa se zato pribojavam da ću ovdje, navodeći izmišljene primjere, prepričati nešto što je netko već registrirao kao znanstveni rad i za to dobio odgovarajuću količinu bodova. Ipak, ne mogu tome iskušenju odoljeti, pa se zato žurim da navedem i četvrti primjer, a onda ću s primjerima prestati. Ovaj put u pitanju je Krležin Povratak Filipa Latinovicza

     Kao što je poznato, u romanu glavi junak, po zanimanju slikar (i to uspješan u europskim razmjerima), nakon dvadesetak godina izbivanja dolazi u zavičaj da bi se odmorio, ali se susreće s dilemama i tjeskobama kakvima se nije nadao. Muči ga pitanje kako treba slikati, muči ga pitanje vlastita podrijetla (jer ne zna tko mu je otac), upada i u ljubavnu aferu, a ujedno je prisiljen s opskurnim filozofom Kyrialesom bistriti tko zna kakva metafizička i estetička pitanja. Tako to traje neko vrijeme, a onda, kad pisac više ne zna što bi s junacima, neke od njih gurne pod vlak, neke pretvori u ubojice, neke u žrtve,  te radnja završava na mjestu gdje je isto tako mogla i početi.

     Tumačena je ta priča na razne načine, ponajviše tako što se tvrdilo da je roman zapravo dijagnoza stanja europske civilizacije tridesetih godina, i ujedno duboka studija o umjetnosti toga doba. I, napisano je o Filipu Latinoviczu doista mnogo. Ali, dakako, ostalo je još mnogo mjesta za interpretaciju po ćao-mjao metodi. Ja ću, kao i dosad, predložiti dvije mogućnosti.

     Prva je zasnovana na višestruko potvrđenoj činjenici da su u Krleže imena junaka silno važna, jer svjedoče o njihovu podrijetlu i socijalnom statusu, a nerijetko i o njihovoj simboličkoj funkciji u priči. A ako je tako, onda se tumačenje romana može zasnovati na liku Kyrialesa, a osobito na njegovu imenu. Jer, veliki pisac je, kao što je poznato, tvrdio da podrijetlo prezimena Krleža treba tražiti u grčkoj sintagmi kyrie eleison (gospode, smiluj se) koja se u crkvi ponavlja kao dio obreda. A zar Kyrialesovo prezime ne podsjeća neodoljivo upravo na taj sklop riječi? Naravno da podsjeća, i to čak i mnogo više nego prezime Krleža. A ako je tako, onda je jasnije i značenje toga lika: u Kyrialesu je pisac zapravo portretirao sebe. Kyiriales je silno učen i uman čovjek, ali svejedno završava u kostanjevečkoj zabiti, noseći u sebi želju za smrću. On se na kraju i ubija, što jasno govori o Krležinim suicidalnim raspoloženjima tih godina. Ili možda govori o njegovu simboličkom preporodu? Možda će s romanom o Filipu Latinoviczu umrijeti jedan Krleža, a roditi se drugi, onaj koji će pisati Balade, Blitvu i sve drugo? Onaj koji će, što je najvažnije, napisati roman Na rubu pameti, koji je filipika protiv modernoga društva, te i nije slučajno što se glavni junak prvoga romana zove Filip, a junak drugoga i nema imena?

     Druga interpretacija zastupa smionu, ali zapravo vrlo logičnu tezu da je roman o Filipu Latinoviczu zapravo parafraza Shakespeareova Hamleta, njegova reinterpretacija, u istom smislu u kojem je Joyceouv Uliks parafraza Homerove Odiseje. Jer, nije ni tu nevažna simbolika imena, i od nje treba krenuti. Filipova mati zove se Regina, a to znači Kraljica, i tako smo već u blizini Hamleta (bilo bi preočito da se ona zove Gertruda). Ta je majka imala kompliciran ljubavni život i to je problem za njezina sina, kojega muči pitanje što se dogodilo s njegovim ocem. Taj je otac fizički živ, ali simbolički mrtav, posve obratno nego u Hamletu. A ako još uzmemo u obzir koliko prezime Baločanski podsjeća na ime Polonije, bit će jasno da je Bobočka zapravo Ofelija, a da joj Baločanski nije samo prezreni ljubavnik, nego u nekom smislu i otac, što otvara cijelu lepezu psihoanalitičkih interpretativnih mogućnosti. Na toj je liniji i objašnjenje alegorije Filipova odnosa s majkom: ona bi u takvoj interpretaciji bila Domovina, a tu je Domovinu oplodio nekakav strani utjecaj, nekakav europski umjetnički pokret, i tako je nastao Filip kao hrvatska umjetnost. Tražeći oca, on zapravo traži svoje estetske pretke; Filip se ne može realizirati kao umjetnik jer ne zna kamo pripada. A od te spoznaje do okretanja socijalno angažiranoj umjetnosti, tj. Podravskim motivima i «Zemlji» – a takva umjetnost nemože biti bez korijena i smisla – samo je jedan korak.   

     I tako dalje, i tome slično, primjeri bi se mogli nizati u nedogled. A mogli bi zato što metoda o kojoj je ovdje riječ danas dominira u proučavanju književnosti i vrlo je produktivna. Kad se god pokušava dokučiti smisao nekoga teksta – kad god se nastoji osvijetliti kakav novi, do sada nezapažen njegov aspekt ili kakav sloj njegova značenja – postupa se upravo ovako kako sam se ovdje trsio pokazati. I, što je način razmišljanja neortodoksniji, što su zaključci neočekivaniji – pa čak i što su više u raskoraku sa zdravim razumom – to su veći izgledi da takva interpretacija naiđe na opće odobravanje. Pa je li onda čudno što su te interpretacije sve čudnije?

     Davno sam već zapazio taj pobjedonosni hod ćao-mjao metode, i otada se pitam koji su razlozi njezina planetarnog uspjeha. Da skratim priču i da kažem sasvim izravno, izlažući se opasnosti da budem optužen za nadrifilozofiju: mi danas ne znamo kako bismo tumačili svijet, pa ne znamo ni kako bismo tumačili književnost. Ili ovako: sva su tumačenja svijeta ravnopravna, pa su tako ravnopravna i sva tumačenja književnih djela. A i jedna i druga su nam to privlačnija što nas više iznenade i zabave, jer znamo da nemamo obavezu da ih slijedimo, razrađujemo i po njima živimo.

     Tumačenje književnog teksta, dakle, uvijek je tek pokušaj. No, zašto pokušavati, ako smo unaprijed osuđeni na neuspjeh? I zašto to pokušavaju upravo oni koji najbolje znaju – i najuvjerljivije dokazuju – da se književno djelo protumačiti ne može? Odgovor glasi: zato što se proučavanje književnosti profesionaliziralo. Postoje ljudi kojima u opisu radnoga mjesta stoji da objašnjavaju književnost i da druge uče kako se to radi. A teško je zamisliti u čemu bi se njihov posao mogao sastojati, ako ne u tome da sebe i druge uvjeravaju kako su takva tumačenja potrebna, ako već i ne mogu dokazati da su ispravna. Doduše, ti profesionalci nastoje, ako ikako mogu, izbjeći interpretaciju tekstova, pa se radije bave onim fenomenima koji okružuju književnost: njezinim odnosom prema glazbi i filmu, njezinom političkom dimenzijom, autorskim pravima, javnim bibliotekama i koječime drugim. Ali, tumačenje ih uvijek dočeka, jer moraju objavljivati (publish or perish), moraju ići na simpozije i skupljati bodove. I zato oni tumače književna djela sa sviješću o neuspjehu koji ih na kraju čeka, a i o moralnoj dvojbenosti vlastite rabote. Oni uče druge kako se interpretiraju literarni tekstovi, a da pri tome ne vjeruju ni da sami to znaju.

     To je možda i razlog što oni – upravo po ćao-mjao sustavu – nastoje u tim interpretacijama pokazati vlastitu kreativnost: kad već jednoznačnoga – pa ni uvjerljivoga – tumačenja ne može biti, neka barem interpretacija dobije neke specifične kvalitete. Neka bude upadljivo inventivna, pa će onda moći pretendirati ne samo na to da joj se prizna autonomija, nego i na to da joj se prizna literarna vrijednost, pa i ravnopravnost s onim djelom kojim se bavi.

     Zato sam siguran da bi netko od poklonika ćao-mjao metode mogao napisati oveliku studiju o vicu od kojeg sam ovdje krenuo, gdje bi dokazivao kako je riječ o neobično vrijednu  tekstu i još k tome o tekstu s izrazito slojevitim značenjima. Ako mi ne vjerujete, dat ću vam ovdje nekoliko smjernica, pa dalje možete misliti sami.

     U toj je pričici očito ključno ono mjesto gdje Ipsilon odgovara na pozdrav, jer na njemu se mogu utemeljiti različiti tipovi interpretacije. Zašto on, naime, na manje-više konvencionalni ćao, odgovara iznenadnim i posve neuobičajenim mjao? Odgovora može biti više.

     Jedan se temelji na ulozi teksta – teksta vica kao cjeline – u društvu. Taj odgovor kaže otprilike ovako: Ipsilon je ogorčen time što naši ljudi – kraj toliko lijepih tradicionalnih i manje tradicionalnih domaćih pozdrava – posežu za talijanskim usklikom ćao. Njemu je to znak afektacije, pa možda čak i utjecaja nekih nehrvatskih sredina u kojima je pozdrav ćao (a ne ciao) uobičajena stvar. On Iksa vidi kao pomodara, kao političkoga subverzivca, pa donekle i kao budalu. Tekst vica imao bi, dakle, društveno-kritičku, pa čak i satiričku narav.

     Ali, interpretacija bi se mogla temeljiti i na sasvim estetskim argumentima. Moglo bi se, naime, kazati da na Iksov ćao Ipsilon odgovara s mjao jednostavno zato što se to dvoje rimuje. U tom času nije mu palo ništa drugo na pamet, pa je ispalio tu onomatopeju, kao što se već bezbroj puta čulo da netko na pozdrav Dobar dan odgovara upitom A gdje vam je kišobran, premda vani sja sunce. Radi se, dakle isključivo o zadovoljstvu u stvaranju srokova. A odatle pa do zaključka o ulozi te kreativne komponente u svakodnevnom životu i o mjestu književnosti u tome životu, pa i o njezinoj naravi, nije dalek put.

     Ne izostaje, međutim, ni dublje značenje cijele te situacije, koje gotovo da ima neku alegorijsku težinu. Jer, kako god da se uzme, Ipsilon je ono svoje mjao potegnuo olako, ne misleći mnogo o posljedicama: bilo da je to dobacio radi rime, bilo zato da malo pecne znanca što upotrebljava talijanski pozdrav, on je smisao svoga uzvika vidio sasvim kratkoročno. A ispalo je drugačije: Iks se nakon toga pozdrava zamislio, i te su ga misli – kao što smo vidjeli – dovele do nimalo povoljnih zaključaka. Ispada, dakle, da će zbog olake pošalice patiti najmanje jedan čovjek, to jest Iks, a nije isključeno ni da pate dvojica, ako se, recimo, Iks nakon onoga zaključka o rogovima vrati, sustigne Ipsilona i prilijepi mu šamarčinu.

     Uostalom, cijela se situacija može promatrati i sa stanovišta Iksa i njegovih reakcija. Možemo se, doista, upitati zašto on uopće kaže ćao, a ne bog ili dobar dan. Odgovori opet mogu biti vrlo različiti. Ponajprije, možda je time htio izraziti bliskost, jer pozdrav ćao nećemo uputiti ni nekome koga slabo poznajemo ni nekome koga jako poštujemo. U drugu ruku, možda se radi o nekakvoj mušici, za koju onda Iks biva kažnjen onim mislima koje mu dolaze. Napokon, moguće je da su i njegovi razlozi estetski: možda je on – zašto ne – samo podigao lopticu za Ipsilona, sluteći – ili priželjkujući iz dubina podsvijesti – da će ovaj poantirati rimom.

     Kad smo već kod podsvijesti, bez nje se nikako neće moći u tumačenju onoga Iksova rezoniranja na kraju vica. Zapravo, vic nesumnjivo ima psihoanalitičke temelje i vjerojatno želi pokazati kako djeluju mehanizmi zaključivanja kod ljudi koji su nečim opterećeni. Iks očito i inače sumnja da ga žena vara, pa ga sve što vidi i čuje neizbježno vraća na tu misao. Zato on i u opisanoj situaciji – uz nevjerojatne logičke akrobacije – stiže do zaključka kako je njegova sumnja utemeljena i kako je izložen poruzi drugih ljudi, čim ga i Ipsilon pozdravlja onim rogatim mjao.  

     A nešto slično događa se i suvremenom proučavanju književnosti. I ono je obuzeto sumnjom – što svjesno, a što nesvjesno – jer nije sigurno ni u vrijednost vlastitoga predmeta (to jest književnosti, koju je samo dovelo u pitanje), ni u svoju vlastitu vrijednost. I zato svuda oko sebe vidi nekakve tajne poruke, trza se na svaki šušanj – pa i na obične viceve – jer se boji da su njezinu nesigurnost i drugi uočili. Zato njoj vic ćao-mjao nije smiješan.

     Pogledajmo samo u kakvom svijetu žive likovi toga vica, Iks i Ipsilon. To je svijet u kojemu je bračna nevjera nešto najteže što se čovjeku uopće može dogoditi, pa su upravo zato rogovi simbol statusa prevarenoga muža. A proučavanje književnosti živi u svijetu u kojemu je nešto najgore što se nekoj struci može dogoditi to da bude proglašena neznanstvenom. To nije samo sramota, nego može voditi i do ukidanja dotacija i zatvaranja sveučilišnih odsjeka. Pa kao što se u nekim sredinama ljudi panično boje da ne postanu rogonje, tako se u nekim drugim sredinama struke boje da ne ispadnu neznanstvene. Ljubomorni muževi u svemu vide bračnu nevjeru, a ugrožene struke u svemu vide sumnju u vlastiti smisao. Treba i njih razumjeti, ili barem treba prema njima osjetiti nešto sućuti.    

     I, da ne duljim, vjerujem da sam uspio pokazati kako nisam neki ljuti protivnik ćao-mjao metode, nego da sam donekle i njezin poklonik. Vidim, naime, dobro sve njezine nedostatke, ali me i privlači mogućnost da – držeći se upravo te metode – ispredem neke zabavne i neočekivane zaključke koji će iznenaditi i mene samoga. Otprilike kao što vidim sve nedostatke pušenja, ali ipak ne mogu odoljeti dobroj cigareti.

     Upravo zato, onaj trenutak kad će netko čitati i tumačiti ovo što sam ovdje napisao očekujem i sa strahom i s veseljem. I jedno i drugo zato što će on to – neminovno – činiti po metodi koju sam ovdje nastojao opisati. Interpretirat će, dakle, moje riječi posve proizvoljno, ali se barem nadam da će to činiti kreativno. Pa mu poručujem: ćao-mjao!

(Pavao Pavličić, „Ćao-mjao“)

12+