Britva

Kad je Miroslav Krleža umro, onda se počelo govoriti i o njegovu privatnom životu, koji je do tada bio dobro skriven od radoznalih očiju. Novine su pravile razgovore s njegovim vozačem i kuharicom, a i sa svakim drugim tko se češće kretao u piščevoj blizini. Tako smo doznali da je Krleža imao i svojega brijača: taj je čovjek u određenim razmacima dolazio u Leksikografski zavod, gdje je klasik bio direktor, pa bi ga lijepo i glatko obrijao. Mnogi su se tada tome čudili, te su se pitali radi li se tu o bizarnom hiru staroga čovjeka ili možda o nekom osobitom dokazu Krležine glembajevštine.

     A zapravo, stvar je bila sasvim logična: Krleža je bio čovjek iz starih vremena, on se počeo brijati valjda još negdje oko 1905., pa je zato bio navikao na brijanje britvom. A u isto vrijeme, bio je star, pa su mu ruke zacijelo drhtale, a nije želio izaći pred stranke i suradnike s ožiljcima na podbratku, ili, još gore, s krvlju na ovratniku. Veliki je pisac, naime, dobro znao da je britva silno opasan instrument, a u isto je vrijeme smatrao da od britve nikako ne smije odustati, pa je zato posao povjerio profesionalcu. I, znao je što radi.

     Danas ima ljudi koji i ne znaju kako je britva izgledala, pa da im to na brzinu kažem. Imala je ona dva dijela, od kojih je jedan bila drška – obično od kornjačevine ili volovskog roga – s utorom u koji je ulijegala oštrica. Ta oštrica bila je drugi i glavni dio: s gornje strane bila je zadebljana, vrh joj je bio zaobljen, a na donjem kraju imala je tanku izbočinu u koju je bi se smjestio brijačev mali prst. Za razliku od noževa, britva nije imala nikakva federa, nego je oštrica stajala slobodno, i zato je prilikom upotrebe trebalo spravu držati na osobit način, tako da bude napola otvorena i da prsti koji drže za dršku ujedno reguliraju položaj oštrice.

     Najvažnije je od svega ipak to da je britva bila oštra kao sablja, a takva je i morala biti, ako ste njome htjeli rezati sitne dlačice na bradi. Njezina se oštrina, uostalom, i provjeravala tako što bi se oštrim potezom prerezalo nekoliko dlaka na podlaktici. Ali, da bi se do te oštrine došlo, trebalo je britvu brusiti: povremeno se ona nosila oštraču, a svakodnevno se njezina britkost povećavala tako što se na osobit način prevlačila preko širokog remena.

     Sad je već valjda jasno zbog čega je britva bila opasna: trebalo ju je čuvati daleko od dosega djece i trebalo je paziti kako se njome rukuje. Najopakiji tipovi iz podzemlja nisu kao oružje nosili noževe, nego britve (ono s onim skakavcima, na oprugu, bilo je više za paradu i zastrašivnje), a Jack Rasparač radio je, kao što se znade, isključivo britvom. Britva je bila toliko oštra da ju je čovjek s nepovjerenjem gledao i onda kad nije bila u upotrebi.

     Zbog te silne oštrine, nije ni brada mogla podnijeti svakodnevno brijanje, jer bi britva učas sastrugala dobar sloj kože, pa kad bi se čovjek sutradan pokušao brijati, bio bi krvav kao da su ga klali. Zbog toga su se ljudi brijali u nekakvim razmacima, obično dvaput tjedno, srijedom i subotom, a između toga su hodali sa strnjikom na obrazima.

     Ako bi se brijali kod kuće, onda je to bila duga i složena operacija, jer trebalo je najprije britvu naoštriti, a onda na lice nanijeti sapunicu četkicom od svinjske dlake. Dobro je bilo imati pred sobom lavor s vodom (tko je onda još imao kupaonicu!) u kojem bi se britva povremena isprala, a važno je bilo i dobro svjetlo, pa se brijanje – ako su vremenske prilike dopuštale – obavljalo na dvorištu, pred zrcalom koje je visjelo na kvaki od prozora. I, koliko god da su pomne bile pripreme, koliko god oprezna da je bila izvedba, često bi se pojavila porezotina, pa je zato u kući svagda bilo stipse, koja je služila za zaustavljanje krvi. Ukratko, brijanje je pomalo ličilo na nekakvu manju operaciju što je čovjek sam na sebi obavlja.

     Zato je neki i nisu obavljali, nego su odlazili u brijačnicu. Ondje su ih brijali brijači, koji su bili specijalisti i koji su osim svoga zanata još znali i svirati u tamburu ili barem lijepo govoriti o nogometu. U brijačnici se, dakako, dugo čekalo, i zato je ona bila središte društvenog života, pa se ondje bistrila politika i sklapali su se poslovi.  A u svemu tome važnu je ulogu igrala britva: uvijek je bila prisutna svijest da je brijanje odgovoran posao, pa su ljudi – u blizini pogibelji – i govorili i postupali opreznije i odgovornije. Osjećali su se kao pravi muškarci, koji rade opasne stvari i koji znaju što je život.

     Sve se promijenilo onda kad su se pojavili žileti, koji su u masovniju uporabu došli istom sredinom dvadesetoga stoljeća. Uz pomoć žileta ljudi su se počeli brijati kod kuće, i to manje-više bez ikakve opasnosti: onaj uređaj u koji se žilet stavlja garantirao je i nekakvu zaštitu, pa je stvar bila neizmjerno manje opasna nego kod britve, ali i manje uzbudljiva.

     Naravno, odmah su se pojavili ljudi koji su tvrdili da lice obrijano žiletom nije ni sluga licu obrijanom britvom, jer da se prava glatkoća postiže samo na starinski način. To je možda mislio i Miroslav Krleža, ali to nije ništa vrijedilo: žileti su sve više napredovali, pa su došle i generacije koje britvu nisu znale ni držati u ruci.

     A potpuni poraz britve nastupio je onda kad su došli električni aparati za brijanje. Tu je sve lako i jednostavno, ne možete se porezati ni da hoćete, a brijanje odjednom ispada nekakva šala, kao pranje zuba. Uskoro će i žileti postati rijetkost kao i britva.

     Ali, neko sjećanje na ono nekadašnje doba ipak je ostalo. Jer, došlo je u modu da se lice ne brije po nekoliko dana: to je, navodno, jako muževno. A to i jest krajnji domet muževnosti mnogih današnjih muškaraca. Momci žele da se vjeruje kako ih u kupaonici čeka britva, jer da i inače žive opasno i odgovorno. A ne čeka ih britva, nego najobičniji električni aparat: kakvo im je brijanje, takav im je i život.

(Pavao Pavličić, iz rukopisa „Ropotarnica“)

7+