Brdo i ravnica

Prije više godina vozio sam prema Vinkovcima u društvu Šibenčanina s kojim sam imao mnogo toga zajedničkog, jer bili smo istih godina i pripadali istoj struci. Kad smo stigli otprilike na pola puta – negdje između Gradiške i Broda – opazio sam da se moj suputnik čudno ponaša: vrpoljio se na sjedalu, zirkao kroz prozor automobila pa opet vraćao pogled na svoje ruke, uzdisao i češkao se.

Pomislio sam, naravno, da mora u zahod, kao što se već na putovanjima događa, pa sam mu ponudio da stanemo čim se ukaže prilika. Ali, on je to odbio, i još mi objasnio kako nije u pitanju nikakva tjelesna nevolja, nego da je on tako nemiran zbog ravnice. Tvrdio je: kad se god nađe okružen tim neizmjernim prostranstvom što se stere svuda u nedogled, njega uhvati nekakva tjeskoba i želja da sve to što prije završi.

            Meni je to bilo čudno, ali sam vidio da čovjek ima ozbiljan problem, pa sam tako nagazio na gas i začas smo dojurili do Županje, a odatle više ni Vinkovci nisu bili daleko. A kad smo stigli, dočekao nas je prijatelj kojega smo i išli posjetiti radi jednoga posla koji za ovu priču nije važan. Taj nas je prijatelj – rođeni Vinkovčanin – odveo u mali lokal pokraj Bosuta da nešto popijemo i prezalogajimo, i tako smo ondje udarili u priču o svemu i svačemu. I tada je moj Šibenčanin – valjda u euforiji zbog predjela što se sastojalo čvaraka, kulena i šljivovice – ispričao našem domaćinu o svome strahu od ravnice, i još dodao da nikako ne zna odakle taj strah dolazi, jer inače voli i Slavoniju i ljude koji u njoj žive.

            I, tu sam tek doživio šok koji me je uvjerio da je riječ o nečemu važnom, što daleko nadmašuje jednu osobnu i prilično bizarnu fobiju. Jer, tada je Vinkovčanin jasno i glasno rekao kako mu je taj strah vrlo dobro poznat, budući da on nešto slično osjeća u Dalmaciji: kad se, recimo, nađe u Omišu, onda stalno ćuti nekakvu tjeskobu, a pri tome nimalo ne sumnja da mu taj osjećaj ulijeva golemo brdo što se nadvija nad gradom, poput diva koji nadzire što se na ulicama događa. Ne samo, dakle, da se južnjak boji ravnice, nego se i sjevernjak boji planine.

            Predložio sam da porazgovaramo o tome. Pri tome mi se činilo kako bi bilo najbolje da svaki od njih dvojice pokuša svoj strah jasnije opisati, pa utvrditi čega se zapravo boji: što Šibenčanin misli da bi mu se moglo dogoditi u ravnici, i što Vinkovčanin strahuje da bi ga moglo zadesiti ispod planine.

            I, to je dalo stanovite rezultate. Jer, prvi je počeo Dalmatinac, pa je rekao kako njegov strah vjerojatno dolazi otuda što se u ravnici osjeća nezaštićenim: naprosto je navikao da uvijek postoji nekakav zid koji ga brani, i to po mogućnosti sa sjeverne strane. A kad smo ga upitali od čega ga taj zid brani, on je počeo zamuckivati, ali se na kraju ipak nekako razabralo da je riječ u jednu ruku o vremenskim nepogodama, a u drugu o zlim ljudima. Planina je zaštita od kiša i vjetrova, ali ona brani također i od neprijatelja koji su u povijesti znali otuda nadirati. Ali, vidjelo se da ni to još nije sve, pa je Šibenčanin na kraju priznao: lako je i za klimu i za povijest, stvar je u tome što mu se čini naprosto neprirodnim da postoji tolika količina ravne i plodne zemlje, kao da se tu umiješala neka nečista sila.

            Tu ga je dočekao Vinkovčanin, pa je priznao kako i njegov strah od brda zacijelo ima nekakav sličan iracionalni korijen. Jer, istina jest da bi se s planine mogla skotrljati stijena, pa prignječiti kuće i ceste (kao što se u Omišu doista povremeno i događa), a istina je i to da je u našim sjevernim krajevima opasnost u prošlosti uvijek dolazila s nekakva brda, jer odande su – iz šuma što po brdima rastu – nadirali hajduci i razbojnici. Ali, zapravo, priznao je Vinkovčanin, stvar se svodi na to da njega plaši i sama pomisao da može postojati takva brdusina od tvrdoga kamenja i da čovjek s tom planinom može živjeti u tako intenzivnom dodiru kao što je to na jugu slučaj.

            Obojica su se požurila da dodaju kako njihov strah nije takav da bi ih potpuno blokirao, nego je, naprotiv, neka vrsta začina koji čini život još zanimljivijim. Jer, Vinkovčanin – prema vlastitom priznanju – nigdje nije tako lijepo ljetovao kao u Omišu, dok Šibenčanin – opet prema njegovim riječima – nije nigdje tako uživao kao u Baranji. I jedan i drugi hrle u susret svojoj tjeskobi kad god im se pruži prilika.

            A meni se činilo da je zaključak toga razgovora nekako odviše ružičast i idiličan, pa sam zatražio od njih da mi opišu idealno mjesto za život, gdje, po njihovu mišljenju, ne bi osjećali nikakav strah, nego bi sve bilo po njihovoj mjeri. Vinkovčanin je nakon kratka razmišljanja rekao kako bi rado stanovao u gradu koji je smješten u ravnici, a ako ima kakva planina, da je desetak kilometara odmaknuta od onih mjesta na kojima se čovjek svaki dan kreće. Ni Šibenčanin nije mnogo oklijevao: rekao je kako bi rado živio u gradu koji ima planinu, a ako postoji kakva ravnica, da je i ona bar desetak kilometara udaljena od gradskih ulica.  

            A meni nije trebalo mnogo pa da uočim kako obojica zapravo opisuju Zagreb: planina je Medvednica, a ravnica je Turopolje. Poslije kratka krzmanja, oni su se složili sa mnom, pa smo tako zajednički zaključili da napokon imamo odgovor na pitanje zašto i većina južnjaka i većina sjevernjaka – onih što žive pod brdom i onih što žive u ravnici – na kraju završe u Zagrebu.

            A dotle je stigao na stol i naš ručak, koji se sastojao od brda krumpira i ravnice popločene odrescima.

(Pavao Pavličić, „More i voda“, Zagreb 2014.)

20+