Bit će sve dobro, mama

Majka mi je ostavila singericu. Bakinu. Sirota moja majka. Cijeli je život čekala svog režisera da joj se vrati. Izrezivala je slike njegove žene glumice i šila si haljinu nalik njezinima. Dok je rezala tkaninu, govorila je:  „I moja će Nera biti glumica. Uspješnija i veća od te drolje.“ E, mila moja mama.

Kada je umrla, bila je stara kao ja sada. Četrdeset i pet. Rak dojke. Koja ironija. Zlo na grudima koje je dodirivao samo jedan muškarac. Pomogla sam joj otkopčati grudnjak. Bradavice su joj bile sitne i nježne, kao u djevojčice. U sekundi sam se postidjela svojih grudi. Dvadeset godina mlađe,  a opuštenije. Nisam tada ni slutila ono što su one već dobro znale. Njihove bradavice nikada neće zadojiti dijete. Udat ću se s trideset i devet. Moj će muž tada imati četrdeset i devet. I reći će mi da je prestar da bi postao otac. Optužit će bivšu koja se zbog karijere voditeljice jutarnjih vijesti odrekla majčinstva. A tako presudila i njegovu očinstvu. Povjerovat ću mu. A onda ću, u drugoj godini braka među njegovim kravatama pronaći liječničke nalaze stare petnaest, dvanaest, deset, devet, godina. Pokretnost spermija 0,00…0…00..1. Dijagnoza: neplodnost. Odabrat ću mu najprikladniju kravatu uz odijelo koje će obući na otvaranje izložbe europskih modernista. O nalazima mu nikada ništa neću reći. Ipak, poželjet ću to učiniti u trenucima kada na kulturnim događanjima susretnemo njegovu bivšu a on kroz porculanske navlake procijedi „Karijeristička kučka“. Poželjet ću je braniti vrijeđajući njega. Mister Bond 0,00…0…00…1 o čemu vi to govorite? Bivšu sam tada osjećala jako bliskom. I bile smo donekle slične. Imale smo, i ona i ja, muževe koji su na pozivnicama – što smo dobivale na svoje ime – bili ona druga osoba. Pozivnica vrijedi za dvije osobe. A ta druga mogla je biti bilo koja druga osoba. Nas dvije smo imale i muževe koji ne mogu postati očevi. Ustvari, imale smo jednog našeg, istog muža.

Bolnička kabina zaudarala je na ženski znoj. Na strah, suze, kajanja, osude, brige, na vodu u kojoj su tjednima stajale ruže. Mama je imala grudnjak na roza i žućkaste cvjetiće. Moj. Nagovorila sam je da to jutro stavi baš moj. Mladenački. Vjerovala sam da se u takvom ne može šepuriti rak. Da će ga cvijet prekriti i uništiti. Da će potom  na njega sletjeti pčela i raznijeti ga daleko, na neke žene puno starije od moje mame. Ma ne moraju biti ni starije. Samo neka nisu moje mame. Vjerovala sam de je kvržica istrčala izvan površine da dozove tog maminog muškarca, da tom mom bezosjećajnom ocu čije režije raznježuju srca otmjenih žena diljem Balkana, kaže da se žena može umoriti i od čežnje. I umrijet od nje. Da je u ženskim dijagnozama rak najčešće sinonim za uzaludne i bolne ljubavi. Napustila me je za šest mjeseci. Na sprovodu sam nosila naš cvjetni grudnjak. Bilo je strašno vruće. Srpanj na otoku. Turisti koji kamerama snimaju  pogrebnu povorku, kao da su došli u zoološki vrt ili u ratom opustošeni grad. S naših prostora. Na njima je pustoš tiša i brže se prašta. Kroz crnu haljinu nazirao se cvjetni grudnjak. 

„Kakvog to ima smisla, grad te pokvario““ – rekla mi je ujna. Zaboravila mi je reći Primi moju sućut

Nero, nažalost mama je došla prekasno, znaš da bih ja sve učinio za tebe i nju“ – tješio me liječnik zaljubljen u moje mladenačke uloge. Njegova žena dodala je kako sam jako mršava.

Majku sam ostavila u grobnici koja gleda na more. Da čeka svog režisera. Ako ga jednog dana amaterska družina pozove na neku svoju obljetnicu. Možda položi na grob nezaboravak, karanfil, bijelu ružu, ljiljan, geranium. Neki cvijet koji se spominje u predstavi koju trenutačno radi.

(ulomak iz monodrame „Bit će sve dobro, mama“)

38+