Bakin ladičar

Iz ladičara će baka šezdeset i druge izvaditi svoju svečanu crnu suknju i crnu satensku rekljicu, s mnoštvom faltica na leđima. Pred psihom će ispraviti svaki nabor, zategnuti maramu ispod koje će popraviti pocelicu, uzeti me čvrsto za ruku i odvesti na trajni boravak u Slavoniju.

U ladičar će četiri godine poslije složiti odjeću svoga muža, kojeg će mrtvog, s tragovima osušene krvi na kragni svijetloplave talijanske najlonske košulje, dopremiti iz Kasindola. Moj će otac nakon očeve smrti početi plakati. „Prije nikada nije plakao, ni kao dijete, čak ni kad ga je u šumi presreo vuk“, govorile su njegove sestre. Iako je u trenutku očeva odlaska, moj otac ima svoje četvero djece, počeo se ponašati kao beba kojoj su oteli jedinu igračku. „Ne može se pomiriti s tim što je izvrijeđao oca prije odlaska u bolnicu. Stari mu je svašta zamjerao. Otišao je u grob, a da se nisu izmirili“, bilo je to bakino objašnjenje. Moj ćaća je od tada, s različitih životnih postaja i lutanja bosanskim prostorima, posjećivao svoju majku. Stizao je kolima, pješice, noću, nedjeljom, blagdanima. Sjedio je s njom uz kavu, rakijicu i cigare i pričao o kontrolorima koji iz „Borova“ sve češće navraćaju u njegovu „prodavnicu“, o ženi koja je morala otići… ! A gdje si ti, sine, ono sad na poslu?“, priupitala bi ga majka, već snena i umorna od bujica riječi koje su izlazile iz usta njezina, po duši najboljega. Jednog dana zamolio ju je da ladičar oslobodi očevih stvari. Poslušala ga je. Bila je uvjerena da njezina sina guši muka. Drugog je jutra muževljevu odjeću odnijela parohu. Ostavila je samo dopisnice, fotografije i odlike dobivene na radu; medaljice koje potomci neće upamtiti. Možda bi ih sada i potražili ispod jasena što raste iz bakine kuće, samo da ih nije strah. Otac je ladičar počeo puniti knjigama. Kad sam završila četvrti razred osnovne, doveli su me baki na raspust. Baka mi je raspremila postelju na otomanu. Nasuprot je stajao ladičar. Ogledavala sam ga noću, dok je mjesec ćirio iza trešnje ranke čije su grane dodirivale prozore primaće sobe. Ladičar nisam otvarala. Ne zbog toga što nisam bila znatiželjna, već zbog toga što su me, odgovornim metodama karakterističnim za urednu pedagogiju države u kojoj je 1903. rođena moja baka, neke stvari – a neke su sve – nije pristojno činiti. Vrata bakina ladičara, koju je nju podsjećao i na otmicu, i na roditeljski oprost, i na djevojačko ruho, i na muževljeve nježnosti, otvorio je, pred mojim očima, moj otac. Učinio je to jednog jutra, čim je stigao sa službe iz Brčkog. Police su bile ispunjene knjigama; boje bijele kave, sive, smeđe, crvene… „To pravim biblioteku za tebe, da imaš nešto od oca“, rekao je gledajući me u svoje oči. Njegove kao moje, moje kao njegove, istog oblika i iste boje. Tamno-zelene, boje za koju smo znali samo mi. I to on za svoje, a ja za svoje…“