BABLJE LJETO GODINE 1963.

Automobil je stajao u dolini, stotinjak metara ispod šljivika čija su se stabla penjala uz brdo. Sa svoje četiri godine i kanticom prepunih plavih plodova trčkarala sam uz trudnu majku, sagnutu nad zemljom koju su dodirivale njezine duge pletenice.

Ubirala je voće puno brže od ostalih. Oslobađala sam ruke tereta i skakućući uzvikivala: “Bravo, majko“. Ona nije podizala glavu, niz lice joj se cijedio znoj. Šaputala je riječi iz kojih sam razumjela da su došli po mene i da ću se vratiti tamo gdje je puno raskošnije,  gdje već živim godinu dana i odakle sam njima – svojima došla samo na raspust. Bilo je bablje ljeto, godine 1963. Otac je, u društvu svoga starijeg brata, prolazio pokraj nas i  prepričavao govor američkog političara Martina za kojeg su tih dana znali samo oni koji su posjećivali mjesnu gostionicu opremljenu najnovijim radio-prijemnikom. Atmosferu im je uljepšavala lijepa gazdarica. Od nje su saznavali nove cijene alkoholnih pića, dobivali obavijesti o promjenama termina lokalnih autobusa, slušali o nekoj Ruskinji Valentini, prvoj ženi koja se prošmucala kroz svemir i pitali se je li za nas „dobro ili možebit nije“, to što su Bijela kuća i Kremlj, između sebe, razvukli vruću liniju. I dok je majka željela svima pokazati kako je i u svom stanju brža od svih ženskih članica očeva obiteljska stabla, njezin četiri godine stariji suprug, strasno je svjedočio o svojoj upućenosti u svjetske političke događaje. Između njezina znoja i njegovih ocjena, prošla sam ja, držeći za ruku očevu stariju sestru. Sjela sam na zadnje sjedište bijeloga automobila, ostavljena u dolini,  i vratila se tako gdje pitka voda teče iz zida i gdje se po nju ne mora ići na duboki gorski izvor.

            Ubrzo nakon što su plave šljive pretvorene u očev omiljeni napitak, u Americi je ubijen šarmantni predsjednik za kojim su plakale sve tetine susjede. Plakao je čak i moj tata koji me došao posjetiti donijevši mojim novim, ili samo privremenim, roditeljima, na dar nekoliko litara šljivovice, one iz najboljega kazana, spremljene u tamnozelenu, na mjestima opletenu,  bocu neobičnog oblika. Meni je iz džepa zimskoga krombi kaputa izvadio čokoladu s koje se smiješila žena odjevena u narodnu nošnju. Pridružio joj je slikovnicu malog formata, tvrdih kartonskih korica. Bila je to priča o Trnoružici i njezinu snu. Cijeloga ću svog života čuti oca kako mi čita tih nekoliko kratkih rečenica. I kako mi, dok mu kažem „Opet, tata“: i okrećem prvu stranicu, odgovara: „Čekaj malo“. I u tim stankama, dok već krećem u plač, objašnjava rastuženim tetinim prijateljicama moguće posljedice atentata u Dallasu. Kad shvati da je njihova pažnja usmjerena isključivo na stanje ožalošćene, a u predsjednikovoj obitelji neprihvaćene udovice, on se okreće k meni i govori: „Jednom davno, u dalekoj zemlji, živjeli su kralj i kraljica. Nakon mnogo godina braka, kraljica rodi predivnu djevojčicu. Dali su joj ime Ružica“.

            U godinama koje su uslijedile poslije, nebrojeno sam puta poželjela zvati se Ružica. Bila sam uvjerena da bih, da su me pod tim imenom upisali u našoj crkvi, imala plavu a ne crnu kosu, da bi i moji roditelji ponudili nagradu onome tko me pronađe, da bih se i ja, konačno, u najljepšim djevojačkim godinama probudila od žestine poljupca ljepuškastoga princa. I da bi on, baš kao što bajka kaže, cijeli svoj i moj život ostao uz mene. Perraultovu bajku modernizirala sam samo na jednom mjestu. U mojim snovima, odsanjanim u maloj sobici građanske slavonske kuće, izgrađene na izlaznoj cesti prema glavnom gradu pokrajine, moj je princ pristizao prvo na romobilu, zatim na biciklu specijalki, malo poslije na jurećem motociklu ili, u ozbiljnim pubertetskim godinama, u startnom automobilu dobrih auspuha. Vjerojatno zbog toga da me prije poljupca ne bi probudio neki drugi zvuk. A u zbilji moja je kosa i dalje uporno rasla crna, roditelji su me posjećivali sve rjeđe, pričalo se kako otac i dalje o svemu obaviješten i kako majka samo šuti i u tišini plače. Čekajući princa, bježala sam u svijet lijepih štiva. U predasima sam glancala automobil u koji sam sjela u rodnoj dolini, nekoliko dana nakon što je američki političar, vjerujući u skoru jednakost svih građana Amerike, održao govor „I have a dream“. Činila sam to sve do trenutka dok  zaljubljenik u stare modele nije posjetio našu garažu i za vozilo tako važno za moju biografiju, nije ponudio iznos za koji se, uz samo malu nadoplatu, mogao kupiti novi model proizveden u najvećem automobilskom središtu bivše države. 

            A kad se glavni muški lik bajke pojavio, onako ljepuškast i mazan, nije uspio razumjeti vezu između prodanog automobila i kartonske slikovnice. Otišao je najdalje, baš kao u površnoj ljubavnoj priči, onda  kada mi je trebao biti najbliže. Sjeo je u svoj automobil progorjeloga auspuha i napustio naše dvorište. Poželjela sam ga stići, zaustaviti i vratiti. Sigurna sam da bih uspjela da je u mojoj garaži ostao parkiran bijeli automobil, onako čist kao u trenutku kada je preseljavao moje djetinjstvo. Često ga sanjam. Njime dolazi nepoznati muškarac, zaustavlja se u podnožju šljivika. Stiže posvema nečujno. Otvara prtljažnik, iz njega izvlači moje najdraže knjige. Čini to satima. Odlaže ih na livadu prepunu napadalih nezrelih šljiva. Na kraju, sa suvozačkoga mjesta, iznosi  baš onu Trnoružicu. Ja sjedam uz njega i on mi počinje čitati. Njegov glas podsjeća na očev. U trenutku kad izgovori riječ „poljubac“, osjećam kako me netko ljubi u čelo. I budim se, uvijek na istom mjestu, s glavom uronjenom pod jastuk, na kojem je na bijelom platnu ispisano prvo slovo moga, a ne Ružičina imena.