Avlija na 17. katu

Posljednjih dvadesetak godina svaka, pa i najmanja, Andrićeva obljetnica proglašava se povodom za organiziranje međunarodnog skupa, znanstvenog kolokvija ili manjeg simpozija; toliko godina od rođenja, toliko od smrti, toliko od Nobelove nagrade, toliko od objavljivanja Proklete avlije… O Ivi Andriću se pišu doktorati i monografije, oko njega se vode polemike, njemu se posvećuju tv i radijske emisije, zbog njega se čitatelji svađaju po forumima.

I neovisno o kakvim je govornicima i sugovornicima riječ, vole li oni piščeve bosanske mudrosti ili su skloniji zavrzlamama građanskih salona, primjenjuju li na njegov korpus nove teorije identiteta ili su im milije pozitivističke metode razotkrivanja, svi oni odabiru istu vokalnu pratnju koja u pozadini njihovih tumačenja pjevuši tonove na crtovlju istrgnutom iz travničke knjige rođenih i beogradske knjige umrlih. Čiji je ustvari pisac, pitaju se oni koji u ispovijedima njegovih junaka ne osjećaju riječi svojih predaka. Priznajem, i sama sam prije dvadeset i sedam godina kanila postaviti isto pitanje. A onda me bol osobne biografije, isprovocirana isključivo pitanjem vezanim uz Andrićevu pripadnost, osvijestila i ohrabrila. Danas mi tema svrstavanja u pretince izaziva podsmijeh.  Književnopovijesno pitanje izgubilo je bitku. Došlo je vrijeme da i to zapišem.

                        U studenom 1992. godine, u trenutku događanja velike povijesti, organizirala sam, na „Književnom petku“, raspravu na temu „Andrićeve pripadnosti“. Povod je bila stota godina rođenja; rođenja nobelovca kojeg su prije samo nekoliko mjeseci s domaće adrese preselili na knjižne police strane literature. Osobno me zanimalo je li to učinjeno uz njegov nebeski pristanak. Nije mi bilo lako naći sugovornike. Pozivu su se ipak odazvali Miroslav Šicel,  Krešimir Nemec i Dubravko Jelčić. Tih dana, do mene je došao glas, da se iz okupiranog Sarajeva uspio probiti pjesnik Mile Stojić. Voljela sam njegove stihove. Još od svojih studentskih dana. A meni je bilo tako potrebno da netko s istinskim pravom na govor, netko iz tužne zemlje Bosne, netko tko zna da se u njoj i voli i mrzi kao nigdje drugdje – govori o velikom Andriću. Ne pamtim tko mi je dao Miletov zagrebački broj. Sjećam se samo telefonske govornice s koje sam ga nazvala i zamolila da bude sudionik rasprave. Pristao je. Petak je stigao puno prije nego što to obično stiže.  

Petnaestak minuta prije početka, našli smo se u sobi ravnateljice. Dvorana na Rooseveltovu trgu bila je već prepunjena znatiželjnicima. Trema mi je zaglušila sve stanice tijela. I smanjila mi visinu. Veliku tribinu bogate tradicije u središtu Zagreba, uređivala sam i vodila ja, baš ja koja sam na nju stizala iz skromnog Osijeka, ubrzanim vlakom prepunim uplašenih putnika. Započela sam razgovor sa Stojićem; nevješt, po pravilima praznog govora, nalik onakvom kakav se začinje u kupeima među nepoznatima; da se skrati vrijeme i zaboravi briga. – I moj tata živi u Sarajevu, rekla sam mu. Pogledao me sućutno. Ne znam ni danas je li to učinio zbog toga što se zažalio nad mojim ocem koji još nije napustio grad, ili nada mnom i mojom djetinjastom reakcijom. Zasigurno je očekivao da ću mu dati neke smjernice skorog stručnog razgovora, otkriti mu što se od njega  očekuje. – Da, vratio mi je nezainteresirano, ali je ipak pristojno dodao: Da, a u kojem je dijelu? – Na Alipašinom polju, rečenica je izletjela sigurnije. – Da, i ja sam tamo.  A koji je objekt?, i pjesnik je popunjavao vrijeme. Za koju minutu trebali smo izaći pred publiku. – Be šest, pet, izbacila sam, kao štreberica koja zadatke iz matematike uči napamet. –Vidi, boga ti i ja…, sad se kazivanje počelo komplicirati. – Pa, koji je broj, pitao je. – Trinaest, rekla sam tiše. Nesretne brojeve po navici izgovaram šaptom. –U boga ti, i ja. Pa koji je kat? Razgovor je počeo poprimati neprimjerenu dinamiku. – Sedamnaesti, odgovorila sam. – I ja. Jel, boga ti,  Iljkan tvoj ćaća?, podigao je glas od zaprepaštenja. – Je, odgovorila sam kao netko koga su upravo pronašli zalutalog u šumi. Stvarnoj, a ne opisanoj u klasičnoj bajci. Trebalo je krenuti. Zidni je sat pokazivao 19.30, vrijeme početka tribine. – Kako mi nikada nije rekao za tebe, nastavio je u hodu. Šutjela sam i gledala ga u oči. Željela sam, pred svjedocima, zaustaviti dodatne motive. – A svako jutro smo pili rakijicu i kavu. Tvoja sestra je katkada čuvala moje kćeri, govorio je i govorio, kao da pravda i osuđuje istovremeno. Šutjela sam i dalje. Na ulaznim vratima u veliku dvoranu pomislila sam kako moj otac nije svoju vitrinu u dnevnoj sobi ukrasio mojim knjigama. Inače, Mile bi posegnuo za njima, pitao ga: Tko ti je ona, bolan, moj komšija? 

Te večeri nisam postavila ključno pitanje tribine. Da me kojim slučajem netko prozvao i  prigovorio mi što nisam ponudila odgovor na dvojbu istaknutu u nazivu večeri, odbrusila bih mu: Baš me briga čiji je Andrić. Vlastita trauma vezana uz oca koji je moje postojanje omaglio šutnjom pred komšijom, i to ne običnim komšijom nego komšijom piscem, zauvijek je pitanje o Andrićevoj  pripadnosti, učinila suvišnim. Nisam zamjerila ocu, nisam ga kasnije prozivala. Stresan podatak iz vlastita života pretvorila sam u dragocjeni argument, u adut koji ću izvlačiti pred onima koji se čude nad pojavom kako nekoga nimalo ne zanima čiji je netko. Činjenica razotkrivenog zatajivanja na relaciji otac-kći osnažila me u davnoj nakani da pred autoritetima struke iznesem svoje viđenje Andrićeve pripadnosti. Čiji je? Onih koji ga razumiju i vole, njihov je, htjela sam i prije reći, ali se nisam usudila. Pristala sam, u skladu s propisima književne povijesti, raspravljati odakle dolazi, što je na tu temu i sam rekao, gdje počiva. Ostalom, ako sam samo nekoliko minutu prije otvaranja mnogima najvažnijeg pitanja o Andriću, uljuljala vjeru u svoje postojanje i pripadanje, onda imam pravo zanemariti pitanja o porijeklu drugih, pa makar se radilo i o mudracu koji je napisao Avliju. Kako uopće poslušati pitanje o Andrićevoj pripadnosti a ne oživjeti okus razgovora sa Stojićem. Od te sam životne epizode, premijerno izvedene jednog petka u studenom godine 1992., iskreno rečeno, profitirala. Priznajem. Kao što i spomenuti glagol profitirati priznaje svoju surovost. Ostvarila sam pravo na govor vezano uz pitanje čiji je netko bio i čijim se osjećao. A ostvarivanje prava na govor, građom vlastita života, ulazi u definiciju umjetničkog optimizma. Spoznaja da ću životno doživljenim intervenirati u čitanje drugih i proizvoditi vlastiti tekst, pesimizam trajno transformira u optimizam. Moglo bi se s Andrićem nastaviti i dalje. Okusom osobne biografije odgovarati na još neka pitanja respektabilna piščeva životopisa. Izvan politike, ideologije i sitnih želja da se posezanjem za razlozima njegovih selidbi pokrenu polemike s neistomišljenicima. Želimo li biti iskreni, koga to zapravo –  u onom sjemenu ljudskosti –  zanima kako se Andrić osjećao na kraju dana, čega se plašio, je li se stidio i s kojeg je puteljka dozivao optimizam? Kakve su mu bile oči kad je prvi put ugledao most na Drini? Jednom su mi davno rekli, nakon što sam opisivala svoja djetinja sjećanja, a ona su najčešća vezana uz vlak, da najranije upamćene slike označuju traumu. Bile su mi tri godine kad su me povjerili očevoj sestri na odgoj. Odveli su me vlakom. Vlak je postao temom mojih početničkih priča. O putovanju vlakom pišem i danas, premda već godinama nisam kročila na željeznički kolodvor. Andriću su bile dvije, kad je došao očevoj sestri u Višegrad. Oni koji poznaju Bosnu, znaju sve o naučenoj poslušnosti koju snaha iskazuje prema sestri svoga čo’eka. Šuti i ne suprotstavlja se. Maleni je ugledao most i zaslužio priču kojom će se proslaviti. Dječak bez oca jednog će dana potom u svom omiljenom profesoru Tugomiru Alaupoviću osjetiti mušku figuru koja mu je u djetinjstvu nedostajala. Možda će ta ljubav biti presudna za njegov odlazak u Beograd, u ministarski ured tog istog profesora koji ga je puno češće od ostalih pitao Kako si, ti momče, jesi li savladao Goethea na njemačkom? Alaupović je dobro poznavao recept kojim se na našim prostorima, oduvijek, jedino uspijevao skinuti teret porijekla, izmisliti oca i majku učiniti obrazovanijom. Možda je profesor odlučio u ime svoga učenika. 

22+