Anonimno pismo

Hodala sam šorom i buljila kroz otvorene prozore slavonskih kuća. Polumrak. Zastala sam uz jednu. Naslonila sam glavu na klupicu trokrilnog prozora. Srednjeg,  od ukupno tri. U sobi je sjedila moja teta s nekom, meni nepoznatom, ženom. Okrenula se prema meni, pozvala me rukom da uđem. Soba je bila prostrana. U njoj su bile dvije velike vitrine, orahove, vitrine kakve je mojoj teti, tamo pedesetih godina, izradio majstor Varga. I šapudlanski je luster visio na stropu. Na jednom zidu nizale su se petrolejske lampe, njih desetak, jedna do druge činile su kut od 45 stupnjeva. Stara gospođa nije dizala glavu. Čitala je iz molitvenika. Spominjala je oholost, zavist, srditost…

 Knjižica je bila stara. Požutjelih listova. Baš onakva kakvu sam pronašla u stanu gospođe Janje, tetke Magdalenina pokojnog oca. Oholost, zavist, srditost… probudile su me riječi.

Ujutro sam otvorila kutiju u kojoj čuvam Janjine osobne stvari; kao uspomenu i kao dokaz jednog vremena.  Molitvenik je stajao na vrhu. A ispod njega pismo. Njega nisam tražila. Štoviše, na njega sam i zaboravila. I sad ne znam zbog čega sam ga sačuvala, i to baš u Janjinoj kutiji. 

Prije petnaest godina primila sam anonimno pismo. Bilo je upućeno na moje ime, na adresu Društva hrvatskih književnika. Tajnica ga je samo stavila u novu kovertu I poslala na moju kućnu adresu. Izrezana slova iz novina. Povod pošiljateljeve ljute reakcije bila je moja priča objavljena u “Vjesniku”. U njoj sam tematizirala ministra zdravlja koji odlazi na operaciju u inozemstvo. Nisam ni skrivala da je tekst temeljen na zbilji. Priznajem da me je ta tema dodatno provocirala i zbog činjenice što sam baš u to vrijeme svakodnevno posjećivala čovjeka koji je ležao u Vinogradskoj bolnici. Znao je da umire. Bio je jedinac, ostavljao je za sobom trogodišnju kćer i staru majku. Slušala sam što o odluci ministra misle bolesniici I zdravstveni radnici. Prvi su bili začuđeni, ogorčeni, ljubomorni, a drugi su se osjećali poniženima. Jer, jednostavno, njihov minister nije imao povjerenja u njih, svoje liječnike, svoje sestre, svoje laborante. I da se radilo o dužnosniku bilo kojeg drugog resora, vjerujem da se tema ne bi širila. No, kad je u pitanju zdravlje, svi smo osjetljiviji, i prvi čovjek mora pokazati da je na čelu stručnih, odgovornih i da ni u jednom trenutku ne sumnja u njihove sposobnosti. Jer, ako sumnjaš u ishod svog liječenja kojeg vode liječnici na čijem čelu stojiš, onda doista imaš – ako si možeš “priuštiti” – pravo otići u inozemstvo (ako si još pri tome uvjeren da je inozemstvo i vrijednosna kategorija), ali se iz tog inozemstva ne možeš vratiti kao minister onih u koje si sumnjao.

           Jutros gledam u to pismo, i posebno u rečenicu koja je složena iz velikih tiskanih slova. Autor me podsjeća na činjenicu da imam malo dijete. Rečenica se može pročitati i kao savjet, i kao opomena. Da, u tom trenutku moja je kći imala tri godine. Više nije imala oca, a njezina stara baka plakala je za svojim sinem jedincem.

U godinama sam u kojima je tada – u vrijeme glavne priče – bio oboljeli minister. Nažalost, znam i što ti sve prostruji kroz glavu kad na nalazu, uz svoje ime,  pročitaš tešku dijagnozu. Pogled se suzi, prepoznaješ samo strah, ne toliko za sebe koliko za one koje bi mogao ostaviti, a još uvijek nedovoljno stasale i nespremne za život. Ne znam, iskreno, bi li, novim iskustvom napisala isti tekst. Pročitala sam ponovno “staru” priču i  osjećam kako je se ne odričem.

Pismo sam zgužvala, “pocijepala”, onako kako je to s Krstinim pismom Apoloniji,       učinio mletački kroničar Sanudo u genijalnom romanu “Vuci”  Milutina Cihlara Nehajeva. Molitvenik “Anđeo gospodnji”, objavljen 1941., položila sam ispod obiteljske kapelice.  Snu i bolestima u inat.

22+