AJVAR

Na Trešnjevački plac odlazim najmanje tri puta tjedno. Činim to u različitim trenucima dana. Susrećem poznate osobe i iz mjeseca u mjesec zaključujem da je tržnica uključena u njihove životne rituale.

Poznati glumac može se na štandu zdrave hrane, s obiteljskog gospodarstva iz Škabrnje, vidjeti srijedom oko podne. Simpatična prodavačica, koja je svojim šarmom osvojila i urednike dokumentarne televizijske emisije udarnoga poslijednevničkog termina, zna imena svojih kupaca, vodi računa o njihovim jelovnicima i nepogrešivo sluti kako bi glumca mogla razveseliti jedna mala brokula koja neće ući u konačni račun. Novinarka privatne televizije tržnicom prolazi petkom oko podne. Za njom se okreću muškarci u pratnji svojih žena i na svaki uhvaćeni pogled ljubomornih supruga odgovaraju: “Puno je ljepša na ekranu”. Za kaznu, snažnije polovice prihvaćaju vrećicu s još pet kilograma krumpira. Slaba plastika odaje nesigurost i prijeti da će svaki čas popustiti pod prevelikim teretom i sadržaj usmjeriti na betonsku površinu placa. Naša nasmijana prodavačica uvijek je na strani zakonitih. I zbog toga ne poduplava vrećice, ne osnažuje ambalažu.  I onako darežljiva, ona pristojnoj kupljenoj količini, od koje se može pripraviti poprilično priloga, dodaje još nekoliko besplatnih plodova. Zajedno s “legalnima” raduje se slici muškarca koji u čučećem položaju ubire krumpiriće, odtrpljuje površinu glomaznih džonova koji se slučajno, s nogu amaterskoga boksača teške kategorije, spuštaju na njegovu šaku zaokupljenu krumpirom. Simpatičan joj je i prizor zavlačenja ispod prodavačkih stolova, muškarčevo podizanje glave i iscjeđivanje opreznoga “Oprostite” – pred kupcima čija koljena dodiruje svojim visokim čelom. Ali ni zakonite ni simpatična plavokosa prodavačica prirodno uzgojenoga povrća  ne razmišljaju o jakim razlozima njegove ubiračke marljivosti. Dok  se šulja prema još jednom krumpiriću pobjeglom iz puknute bijele vrećice, on se nada da će mu uz njegove obraze još jedanput prošetati  ona ista novinarka i da će za svoju muku biti nagrađen pogledom školskoga primjera “iz žabje perspektive”. Petkom poslijepodne na tržnici se može susresti lektirni pisac. Zaokupljen kakvoćom voća, ne primjećuje svoje kolege, ne otpozdravlja ih i ne uzvraća smiješak pjesnikinjama mlađima od sebe. U njegovim se književnim tekstovima kristali opsjećaj za zumiranje detalja vanjskoga svijeta i za zavidno oživljavanja zaboravljenih mirisa. On na trešnjevačkom placu može započeti svoju priču o mandarininama iz Imotskoga i jabukama iz Jastrebarskoga, on je vješt u primjećivanju svake točkice na voću za koje proizvođjači tvrde da je nešpricano, on je spreman narančastu i crvenkastu sliku štandova povezati sa bojama zadržanim u svom pamćenju nekih tridesetak – četrdesetak godina, s jedne daleko manje tržnice. On, u isto vrijeme ništa neće reći o ispucalim usnama prodavačice, o njezinim lijepim rukama izloženim jesenjim vjetrovima, o radosti kojom dočekuje prvake glumišta, novinare žutih tjednika, pisce popularne literature, radnice iz obližnje prodavaonice obuće, djevojke iz čevabdžinice, odgajateljice kvartovskog vrtića, cvjećare nagrađenih blagdanskih aranžmana, ginekološki par čija je privatna ordinacija otvorena u ulici čiji se posljednji kućni broj prelijeva u plac, magistrice farmacije koje u danima viroza službeno preporučuju andole a na najbližem prodajnom mjestu do ljekarne kupuju domaći med, cvjetni prah i biljne čaje protiv prehlade. Pisac neće zabilježiti činjenicu da svi oni njezinu štandu prilaze imenom i prezimenom, stižu svojim kompletim biografijama; glumac s godinom rođenja i najboljom ulogom, novinarka s tužbom za duševnu bol izazvanu u srcu uglednoga ministra, pisci s brojem prodanih primjeraka, radnice s neisplaćenim šestomjesečnim dječjim dodatkom… S njezina prodajnoga mjesta kupci odlaze dobre volje, pozivaju se na kavu, upućuju dobre želje i dogovaraju skori sastanak. Za sobom ostavljaju dugi red  u kojem se ni nedjeljom nitko ne vrpolji, čak ni onda kada obližnja župna crkva odzvanja podne. 

            Na tržnici se kupuje, nabavlja, preprodaje, ogovara, začinju se uloge, događaju vijesti, prati moda za svakodnevni izlazak, uvjerava u makrobiotiku, hvale domaće slavonske kobasice, preporučuje sirutka i maslac iz bačvice, užički kajmak pristupa obredu novoga krštenja, bundeva se titulira kao carica jelovnika, a crvi u jabuci poštuju kao jedini svjedoci  sazrijevanja bez otrova. I postižu cijenu daleko veću od cijene vrganja, jabučnoga octa i maslina u rinfuzi.

            U posljednje je vrijeme najviše kupaca pred klupama na kojima su poslagani domaći džemovi, turšije, ukuhani paradajiz, ukisljeni krastavci i pravi ajvar, puno žući od onoga crvenkastoga koji je nekada sama stizao, a sada se i uvozi iz banjalučke “Vitaminke”. Pogledavam na žene koje kupuje zimnicu i pitam se o razlozima zbog kojih, onako usput, zatražuju recepte te se propituju o detaljima pripremanja.  Ne promiče mi ni izraz na njihovu licu koji zrači koncentriranošću mladih brucošica na prvim predavanjima. Zamišljam skori objed u njihovu domu na kojem se pred gostima hvale vlastitim ukuhavanjem ajvara, spominju sate koje su utrošile u procesu odvajanja površinskoga sloja na rogatoj paprici pristigloj iz Makedonije, ljute se na tvrdoglavost mirisa pečenog patlidžana koji, i nakon dva ručna pranja,  ne napušta zavjese sašivene od vrhunskoga talijanskog platna. Vidim namazane usne koje daju omjere, savjetuju vrstu ulja, spominju biber po ukusu. I prisjećm se svojih špajiza iz vremena kad sam još vjerovala u ideju kućnoga ognjišta.

            Prije desetak godina svojim sam studenticama, zaokupljenim ženskim pravima i mladenačkim pričama o muškarcima kao nižim vrstama,  govorila o moći kuhače. Kada su u pitanju bile takve kavanske teme, one bi me, onako lijepe, slušale puno pozornije nego što su to činile na interpretacijama Šenoina “Zlatarovo zlata” ili Šoljanova “Kratkog izleta”. Uspijevala sam ih uvjeriti u svoju priču o pripravljanju hrane kao činu slave života, o suptilnom prostoru ovisnosti drugih o sebi, o čarobnjaštvu kojim treba vući poteze po šerpama i ljubavi kojom se dodiruje kiselo tijesto. “Ne ispuštajte lonce iz ruku i katkada same ispecite kruh”, govorila sam im ispijajući gorke biljne čajeve. “Imate pravo”, uzvraćale su i već mi sutradan donosile recepte koji su kolali čajnim kuhinjama studentskih domova. Znala sam da mi nisu vjerovale kada sam im govorila o svom pripremanju zimnice. O mom ajvaru koji je daleko bolji od “Vitaminkina”. “To je veliki posao”, kaže moja mama, ponavljale su redom, kao brojalicu, misleći da sam u svoju žensku ispovijed ipak uključila i stilsku figuru hiperbolizacije.

            A ja sam doista uživala u spremanju ajvara. Ukuhavala sam ga u velikoj rostfraj šerpi, da ne zagori. Sad kada gledam red na trešnjevačkom placu, osjećam kako se propinjem, kako istežem ruku kojom staklenke pokrivene kariranim crvenim uzorkom slažem na visoku policu špajiza u luksuznom stanu Garićgradske ulice. Te sam jeseni, prije šest godina, napravila svoj najbolji ajvar. Dok sam slagala posljednju teglicu, leđima mi je prišao On i obavijestio me o neslaganju naših karaktera. Sljedećega dana sam ga vidjela u restoranu brze hrane. U društvu zgodne plavuše. Neslaganje karaktera bilo je ženskoga roda i imalo je noge puno dužih od mojih. Ajvar dodan hamburgeru bio je precrven da bi bio domaći.

            Danas, dok tri puta tjedno šetam trešnjevačkim placom, drago mi je što u priču o pripremanju ajvara nitko nije povjerovao. Srećom, vrijeme prodaje domaće zimnice, posebice ajvara bez konzervansa, ne traje dugo. U tim danima svojim koracima utirem neke druge koordinate, ali i na privremenim putanjama obavezno susretnem lektirnoga pisca zagledanog u flekicu na mandarini.

(Ajvar, “Laura nije samo anegdota”, Zagreb 2005.)

23+