Ajde, Kato, ajde, zlato
Tko u internetsku tražilicu utipka Ajde, Kato, ajde, zlato (i to baš s kolokvijalnim ajde, a ne sa standardnim hajde), brzo će otkriti da joj se ne zna ni autor teksta ni autor glazbe, te da bi se zato moglo reći da je narodna. Narodna je ona i u tom smislu što praktički nema društvanca koje bi se nakitilo rumenijem vinom, a da tu popijevku ne intonira. Drugo je, dakako, pitanje o kojem se narodu točno radi: na internetu se jasno vidi da pjesmu svojata više nacionalnih kultura u jugoistočnoj Europi, te su mali izgledi da se ikad utvrdi čija je ona zapravo. A ne treba to ni pokušavati, jer jedna od važnih kvaliteta toga umjetničkog djela sastoji se i u tome što su ga prihvatili i usvojili na raznim stranama.
Ipak, kad se kaže da je ta pjesma narodna, onda se zapravo misli na jedan prilično jasno određeni sloj toga naroda. Ukratko, reklo bi se da ona pripada više onome narodu koji živi u gradu nego onome koji živi na selu. To je jedna od stvari što ih pažljivo čitanje teksta nesumnjivo pokazuje. Tekst glasi ovako
Ajde, Kato, ajde, zlato,
ajde sa mnom celer brati!
Ne mogu ti, gospodine,
nema sjajne mjesečine!
Upalit ću tri fenjera,
pratit ću te do celera.
U celeru jaka suša,
ti si, Kato, moja duša.
Temeljnu situaciju čitatelj će lako razabrati, pa i prepoznati: donosi ona dijalog dvoje sugovornika, od kojih je jedan muškarac, a drugi žena, pri čemu muškarac poziva ženu da krenu nešto skupa raditi, a u pozadini se sluti da je zapravo riječ o ljubavnom nagovoru. Takvih je pjesama napisano u svjetskoj književnosti cijelo more, a osobito su popularne one bile od trubadurskih vremena, te ćemo ih u nas naći najprije u Ranjininu zborniku. Taj je motiv poslije – kao potonulo kulturno dobro – dospio i u usmenu književnost, pa i u poeziju koja je bila predviđena da se uglazbi.
Ipak, postoji u ovome tekstu i jedna specifičnost: on već od početka uspostavlja pomalo neobičnu situaciju, jer su konvencionalni motivi u njemu donekle pomaknuti, pa u priči što je pjesma pripovijeda ne dolazi ono što očekujemo, nego nešto što nas iznenađuje. To se onda poslije nastavlja, pa za recipijenta koji tekst ne poznaje – a takvih među mlađim svijetom ima danas dosta – slijedi iznenađenje za iznenađenjem.
Vidi se to po prvoj strofi. U njoj muškarac – za kojega još ne znamo ni tko je ni što je, pa čak ni to je li doista muškarac – poziva ženu po imenu Kata da s njime pođe brati celer. Jasno je u čemu se iznenađenje sastoji: celer je začinska biljka koja se koristi prije svega za pripravljanje juhe i za salatu, pa, dakle, pripada u nižu sferu života, dok se tradicionalno u takvim situacijama spominju plemenitije biljke, kao što su npr. ruža ili ružmarin. Time se na neki način poništava eventualna romantična primisao, a ujedno se sudionici dijaloga socijalno određuju: oni ne pristupaju tome zajedničkom poslu iz estetskih razloga – da bi, recimo, jedno drugo darovali cvijećem – nego iz praktičnih pobuda, jer celer i pripada u svakodnevicu. A u drugu ruku, nekako se čini da njih dvoje o celeru baš i ne znaju mnogo, jer da znaju, bili bi svjesni da se celer – kao korjenasto povrće – ne bere, nego se čupa ili vadi. Tako prvi put zapažamo da celer zapravo ima nekakvu metaforičku ulogu, to jest da nije važan on, nego nešto drugo.
Zašto se na tome mjestu pojavio baš celer – a ne, recimo, peršin ili mrkva – drugo je pitanje, a meni se čini da to nije samo radi rime koja će se pojaviti poslije (celera-fenjera). Ne bi trebalo posve isključiti mogućnost da se tu aludira na vjerovanje koje je u narodu – a osobito u građanskim krugovima – nekoć bilo vrlo prošireno, a učilo je da je celer efikasan afrodizijak. Zato se u jednoj drugoj popularnoj pjesmi kaže: Tko na srcu ima feler/ navek mora jesti celer, pri čemu je srce očit eufemizam, jer aludira na ono čemu celer, navodno, pomaže. No, čak i ako odbacimo takvo nagađanje, ipak ostaje činjenica da je početna situacija posve neočekivana.
Njezinu neobičnost proširuje i dograđuje druga strofa. U njoj se, naime, pokazuje da se razgovor ne vodi u bilo koje doba dana, nego upravo noću, ili u najmanju ruku po mraku, čim Kata odbija poziv pravdajući se time što nema mjesečine, pa zato s branjem celera može biti stanovitih poteškoća. To pak smješta dijalog u mnogo konkretnije okolnosti, ne samo vremenske, nego i društvene. Jasno je, dakle, da su se dvoje sugovornika našli oči u oči u nekakvo večernje ili noćno doba, na nekom mjestu gdje je i normalno da se susretnu, poput ulice ili plesa, i tako je muškarac došao u priliku predložiti ženi da se njih dvoje malo više osame: on poziva Katu na branje celera isključivo zato što u vrtu gdje celer raste u tom času nema nikoga. Tako se onda ni njihovo zajedništvo neće sastojati toliko u branju povrća, koliko možda u nekim drugim aktivnostima.
Ali, još je važnija društvena komponenta: muškarac ženu zove po imenu, dok se ona njemu obraća s gospodine, iz čega slijedi da je on po socijalnom statusu pozicioniran nešto više od nje. I ona njemu, doduše, govori ti, ali to je zacijelo zato što u doba nastanka pjesme – a ja nagađam da je stvorena u XIX. ili u ranom XX. stoljeću – kurtoazno oslovljavanje nije u najširim slojevima još bilo uhvatilo korijena, pa Kata ni ne zna da se nekome može govoriti vi. Sad je malo jasnije i da muškarčev prijedlog ima vrlo određene erotske konotacije: on, Gospodin, nagovara djevojku iz puka da s njim pođe u bašču, dakle na mjesto gdje će biti sami, pri čemu je celer samo prozirna isprika. Kata je sve to, naravno, pravodobno prozrela, pa zato odvraća kako ne može poći s Gospodinom zato što nema mjesečine: i njoj je, vjerujem, jasno da bi mjesečina u toj situaciji mogla biti samo na smetnju, pa poteže prvi izgovor koji joj se nađe pri ruci. A to je pak posve u skladu s općom, izrazito stiliziranom atmosferom pjesme kao cjeline.
U trećoj se strofi sve to samo nastavlja. Muškarac, naime, prihvaća Katinu igru, pa je pomalo i zadovoljan što ljubavnom sastanku ne stoji na putu ništa drugo osim mraka: ako već nema mjesečine, on, Gospodin, osobno će se pobrinuti za rasvjetu. Pri tome će nastojati da ta rasvjeta bude jaka, kad je već njezina odsutnost glavni uzrok Katina straha: neće, dakle, upaliti jedan fenjer, nego čak tri. Nije riječ samo o magičnoj brojci – tako dragoj autorima pučkih stihova – nego još više o tvrdnji kako će u pogledu svjetla sve biti u redu, pa se Kata ne mora brinuti. Osim toga, ne treba zaboraviti ni to da je fenjer također nekakav znak socijalnog statusa, ili barem imutka, pa možda zato muškarac ističe kako on tih fenjera ima koliko mu se prohtije, te je pripravan to i pokazati.
Četvrta strofa pak pokazuje kako je autor teksta imao smisla za psihološke nijanse. Jer, muškarac tu otvara karte: učinilo mu se da je probio prvu liniju Katine obrane kad je s lakoćom riješio problem mraka, pa zato sad vjeruje da može priznati o čemu se zapravo radi, otkriti svoje prave razloge. Priznaje on, naime, da njemu u krajnjoj liniji i nije do celera, jer u celeru, eto, vlada suša, pa bi berba mogla biti sasvim slaba. Tako se i izrijekom utvrđuje ono što se od početka samo slutilo, to jest da je celer tek izlika, a da muškarac ne zove ženu u bašču zato da bi se skupa bavili povrćem, nego zato što je voli i želi joj to pokazati. Sa stanovišta priče kao cjeline, to je pomalo apsurdno, jer Gospodin je zacijelo od prvoga trenutka znao da je u celeru suša i da nema mnogo smisla brati ga, a može se pretpostaviti da je to znala i sama Kata; kavalir je, međutim, držao da je zgodno – ili pristojno – izmisliti nekakav razlog koji će utrti put ljubavnome očitovanju što dolazi na kraju.
Tako onda kraj igra i ulogu svojevrsne poante. U jednu ruku, on nastavlja pomalo pomaknutu atmosferu koja se – vidjeli smo – uspostavila već od samoga početka. Ali, s druge strane, on donosi i obrat u značenju: ako smo do toga trenutka imali osjećaj da muškarac mami ženu na osamu i pri tome ima neke zadnje misli (pogotovo ako uzmemo u obzir ono navodno djelovanje celera na mušku snagu), sad se pokazuje da je taj Gospodin pravi gospodin, jer on poziva Katu u vrt zato što je iskreno voli. Nisu mu na umu, dakle, nikakve frivolne zabave, nego je Kata njegova duša, a to je najviši stupanj ljubavne izjave koji se u pjesmi toga tipa uopće može očekivati.
Tako pjesma ima sve odlike izvrsnoga literarnog sastavka. Jer, tu je, ponajprije, oslanjanje na tradiciju, ali i jasno odstupanje od nje, da bi se dobila inovacija. Nadalje, tu je bogata mreža veza i odnosa – društvenih, psiholoških, erotskih – što se plete u vrlo malo riječi i vrlo malo pojmova. Napokon, tu je i završni obrat, koji cijelu dotadašnju radnju stavlja u novo svjetlo, priskrbljuje joj višeznačnost i ojačava njezino djelovanje.
Pitanje je jedino što iza svega toga stoji, ili, ako se hoće, kakva autorska osobnost proizvodi taj zanimljivi tekst. Pjesma je, nema sumnje, nastala u građanskoj sredini, pa kao njezina autora možemo pretpostaviti čovjeka koji nije bez literarne naobrazbe, niti bez smisla za ironiju i autoironiju. Jer, pjesmi se ne može poreći stanovita humorna komponenta, ili bar dimenzija koja upozorava da je sve što se u toj anegdoti zbiva samo šala koja nema druge svrhe nego da priskrbi slušatelju malo delikatne zabave. A u kombinaciji s jednostavnom i lako pamtljivom melodijom, pjesma o Kati i celeru dušu je dala da se pjeva u veselom društvu, dapače, da se pjeva u obiteljskom krugu i pred djecom, čime se njezino građansko podrijetlo još više potvrđuje.
Kao, uostalom, što se potvrđuje i spomenom celera, koji je, kao što se znade, prilično otmjena biljka, pa mu je mjesto i u pjesmi i u pristojnom društvu.
(Pavao Pavličić, rukopis „Pohvala pučkoj pjesmi“ )