A MAMA NEDA ĆE NA TO OVAKO, ILI: NEDJELJA

Jutros mi je Leon rekao da ga boli grlo i da je noćas uzimao septolete. Već se jučer popodne žalio na peckanje, zlato mamino. Samo da nije opet rinofaringitis. Ne znam kako ga nisam čula, premda ponovno nisam baš dobro spavala. Popila sam čak dva sedativa jer sam osjetila pojačan nemir zbog njegovog puta.

Obuzeo me strah. Prava aksioznost. Ne, ne, nemam pravo. Leon se istinski  raduje odlasku. Uvjerena sam da će dobro raspoloženje pobijediti zdravstvene tegobe. Baš mi je, zlato mamino, bio veseo dok je spremao stvari. Slagao ih je pedantno kao nikada do sada. Donje rublje u jednu vrećicu, čarape u drugu, kupaće gaće u treću. Na svakoj je vrećici napisao što se u njoj nalazi, zlato mamino. Srce mi je bilo puno kad sam vidjela kako je isprintao sve materijale vezane uz otok Prvić i uz Fausta Vrančića. I to ne samo one o izumima: leteći čovjek, konstrukcije visećeg mosta, vjetrenjače. Isprintao je i sve o petojezičnom rječniku. Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, latinae, germanicae, dalmaticae et ungaricae. Zlato mamino.

Možda sam trebala poslušati muža i kupiti Leonu tenisice sa čičkom. Razgledala sam sve prodavaonice obuće u dva šoping centra i nisam našla ni jedne takve koje bi dizajnom bile primjerene četrnaestogodišnjaku. Premda Leonova noga i nije tako velika. Nosi broj, zlato mamino, četrdeset i jedan. Kupila sam mu nove tamnoplave starke. Nadam se da će uspjeti zavezati vezice. Počinjem se preznojavati čim pomislim kako će ispod oka gledati drugu djecu i pokušavati učiniti isto što i oni. Puno je tu i moje krivice. Znam da je Leon to već odavna trebao naučiti. Nije normalno da dijete prije nauči rješavati jednadžbe s jednom nepoznanicom nego vezati vezice. Umjesto njega činila sam to ja. Mislim na vezice, a ne na matematiku. Uvjerena sam da bih prije zavezala tisuću pari tenisica nego riješila matematički zadatak u kojem je jedan mali iksić. Nikada nisam bila tako dekoncentrirana kao danas.  Srećom što sam uzela neplaćeni tjedan. Trebala sam od sutra pa do subote čitati vijesti dana u udarnim terminima; u podne, u četrnaest i devetnaest sati. Ne smijem se dovesti u situaciju da zamucam nad nekom složenijom riječju, štoviše što sam prije dvanaest dana imenovana voditeljicom spikerske službe.  

Tenisice sam mu zavezivala redovito ujutro prije škole. Nisam imala ni snage ni živaca gledati ga kako pospan petlja s tim trakama, a minute prolaze i prolaze. Bilo mi je i lakše, i brže da sama ukrotim te nesretne žnirance, nego da izgubim živce i stanem nabrajati sve posljedice koje bi mogle uslijediti zakasnim li na posao. Našla sam rješenje i za vezanje tenisica u školi, nakon nastave a prije odlaska doma. Onih dana kad ne mogu doći po njega autom, Leon u školu odlazi u obući na čičak. Kad sam slobodna, dajem mu tenisice s vezicama. Ekipa iz razreda i iz škole zbog toga još uvijek nije uočila njegovu nespretnost.  Parkiram do samih ulaznih vrata škole. Čim ga vidim kako izlazi prema ustakljenom predvorju u kojem se učenici preobuvaju, izađem iz auta i – kao ljutito – podviknem: Ajde, gdje si do sadaupadaj u papučama, jako se žurim.

Godinama glumim mamu-vješticu samo da se on, zlato mamino, ne izblamira pred prijateljima. Valjda će se na Prviću snaći. Iskreno, i to je veliki razlog zbog kojeg forsiram odlazak u ljetnu školu. Grist ću nokte tristotinjak kilometara dalje i nadati se kako će mi na povratku iz ljetne škole, kad ja skočim u pomoć, drsko odbrusiti: Daj, kaj ti je, sam ću. A možda dogodine uspije i izbjeći poštapalice u sastavcima i školskim zadaćama. Nije mi jasno da ih u tekstu uopće ne vidi. Možda i ne pročita ono što je napisao. Mogu još podnijeti njegovo ovoga, boli glava, jess u govoru, ali u pisanoj me formi to dovodi do ludila. To je naslijedio od Ivanove mame. I ona nekontrolirano ubacuje svoje poštapalice. Samo što njezine dolaze iz područja katoličke leksikologije.

Već se sad plašim što će Leon napisati na temu Kako sam proveo ljetne praznike. Odmah prvi dan po povratku u klupe. Možda ipak pripazi pa upotrijebi i jednu pravu stilsku figuru. Prošlo ljeto bio sam na moru. Vrijeme je bilo dobro. Uživao sam u kupanju. Navečer sam išao na sladoled. Volio bih da je potrajalo duže.

Kažem li sad mužu da Leona boli grlo, on će isti čas reći: Pa, u čemu je problem, neka leži i ne ide na Prvić, ionako ćemo za dva tjedna zajedno na more.

Ostavit ću ga u krevetu do popodne, skuhati mu čaj od kadulje i našpricati usnu šupljinu propolisom. Glavno je da, zlato mamino, nema temperaturu. Antipiretik sam mu, za svaki slučaj, spremila, a i profesorica iz Osijeka mi je obećala da će malo češće baciti oko na njega. Srećom što sam upravo ja zadužena za čitanje njezinih književnih kritika u radijskoj emisiji Knjiga knjizi krade slovo.    

Možda sam ga, zlato mamino, trebala probuditi odmah jutros, prije nego što sam išla na završni sastanak naše udruge. Da sam ušla u njegovu sobu, dala bih mu odmah čaj. No, učinilo mi se da lijepo i mirno spava. A i sastanak mi je bio važan. Dogovarali smo se koje ćemo radove uvrstiti u zbornik. Baš sam tjeskobna. Moram popiti još jednu tableticu. Nikako da se smirim i shvatim da Leona na put šaljem ja, da je to moja odluka, i da će na kraju sve ispasti dobro. Posebno za njega, zlato mamino.

Povodom dvogodišnjice rada raspisali smo literarni natječaj na temu Kako prepoznati pasivnog zlostavljača. Nismo odredili žanr. Javilo se stotinu dvadeset i troje autora. Bilo je tu i pjesama, i drama, ali ponajviše ipak priča. Nismo ograničili starosnu dob autora. Projekt je dobio veliku potporu resorne ministrice, pa ćemo tako svim odabranim autorima moći isplatiti i pristojne honorare. Glavnu riječ oko izbora tekstova vodio je, naravno, predsjednik udruge, suvremeni hrvatski prozaik koji je s tri naslova uvršten u školsku lektiru. Sve njegove knjige tematiziraju neki oblik nasilja među osnovnoškolskom djecom. Predsjednika su zanimale i ocjene ostalih članova predsjedništva. Nas petero, koliko nas ima u vodstvu udruge, pročitali smo pažljivo sve pristigle radove. I o svima napravili iscrpne bilješke. Drago mi je što sam uspjela ugurati vrlo poučnu priču jedne zagrebačke maturantice koja je o pasivnom zlostavljanju  progovorila vlastitim iskustvom. Odrasla je uz očuha koji joj je, istina, plaćao učenje engleskog u Oxfordu, plesnu školu u Grazu, vodio je po talijanskim skijalištima, ali kod njega se sve to moralo zaslužiti. Suptilni oblik ucjene. Ako pristojno pozdravi susjedu, smjet će ići popodne u kino, ako prljavo posuđe složi u perilicu, dobit će nove traperice, ako iz latinskog bude imala zaključno tri, ići će u Rim. Ako, ako i ako, pa tek onda nagrada. To je na nju ostavilo strašne posljedice. Umjesto idealnih pedeset i dva kilograma – koliko bi pristajalo njezinoj visini – ima pedeset pet i po. Zbog toga je nesigurna, neprihvaćena među vršnjacima, a i profesori u privatnoj gimnaziji nisu joj skloni. Jedina u razredu prolazi s četvorkom. Kad sam im, na kraju, rekla da sutra neću doći na konferenciju za novinare, jer  baš u to vrijeme moj Leon odlazi u ljetnu školu, svi su zakolutali očima.

– Puštaš ga samog među nepoznate, s nepoznatima? Ti? – rekao je iznenađeno predsjednik udruge.

Nisam prepoznala pravu intonaciju njegovog pitanja. Je li se radilo o čuđenju, prigovoru, podršci, ne znam. Samo da se Leon, zlato mamino, još više ne razboli.

Ne razumiju oni  kako sam se osjećala dok sam čitala sastavke s našeg natječaja. Bilo je tu radova djece i puno mlađe od Leona. Srce mi se stezalo. Njegove rečenice su vrlo kratke, a neki su klinci cijelu stranicu ispunili samo jednom. O poštapalicama neću ni govoriti.

Ruku na srce, tenisice su možda još veći problem. Što mi je onda drugo preostalo? Da ga možda, poput onog očuha, ucjenjujem, da mu možda kažem: Ako naučiš vezati tenisice, ići ćeš sam baki u Vukovar. Ne dolazi u obzir. Pasivno zlostavljanje neće u moj stan. Zlato mamino.


14+