Blog - Zašto sam Vam lagala?

Pažljivo se izvukla iz kreveta. Bilo je oko pet ujutro. Jedna noga, druga noga, tiho, tiho i polako, s pauzama. Plašila se da bi i najmanji šum mogao probuditi njezino šestomjesečno dijete koje je, nakon prve terapije antibioticima, spavalo nemirno. I koje je vidno oslabjelo. Pola kilograma,  koliko je beba izgubila  u proteklih deset dana, odnijelo je sa sobom i ružičastu boju donedavno bucmastih obraščića. Temperatura iznad četrdeset, hitna služba,…

Pisaća mašina „Olimpija“ bila je najvrjedniji dio tetkove radne sobe. Sobu smo nazivali „Milanova kancelarija“.  U njezinu kutu, prekrivena kariranom dekicom, ležala je crna kutija u koju je vlasnik svaki put nakon pisanja, stavljao stroj. Plašio se da na njega ne padne prašina, da ga ne nagrize vlaga i da ga, razumjet ću to tek kasnije, ne uništi zaborav. Ni činjenica da je kutija bila baš crne a ne neke…

Često pišem o vlakovima. Ne znam je li to zbog toga što je jedno od mojih prvih sjećanja vezano uz vlak, ili zbog toga što sam najsretnija u vožnji. Uživam u tom samom procesu putovanja, ne žuri mi se prema mjestima kamo me strojovođe trebaju dovući. Lako zaboravljam lica prometnika koji su podigli  palicu na mojoj polaznoj stanici. I često se pribojavam izlaska u mjestu za koje sam kupila kartu.…

Ima tomu otprilike šest godina otkako želim oblikovati zapis o plavom kaputiću. Nekoliko sam puta – kroz svo to vrijeme – i započinjala tekst. Napisala bih rečenicu, dvije, tri. Onda bi mi se prsti nekako zakočili, počela bih buljiti u monitor, pitala se moram li baš o kaputiću kad ima toliko toga drugoga o čemu bi se moralo, a još se nije, pisalo. Pitala bih se i treba li ikome…

Jutros sam se pokliznula u svojoj radnoj sobi. S police sam, u potrazi za jednim pojašnjenjem, nastojala dohvatiti  Razgovore Borgesa i Sabata.  Maglovito sam se sjećala što njih dvojica razglabaju o ljubavi za kojom čeznu pisci. Meni su iznenada, kao u onoj pjesmi o oblaku ni od koga primijećenom, zatrebale točne rečenice i nisam se zadovoljavala vlastitim nagađanjima. Morala sam provjeriti što oni misle o književnoj slavi i uspjehu te…

U ljetne sutone, nakon što bismo odigrali posljednje minute nogometne utakmice, livadu –  koja je našim dječjim očima predstavljala najljepši stadion na svijetu – prenamjenjivali smo u igraonicu. Sjeli bismo, onako oznojeni,  jedno do drugoga. Prije toga bismo se napili hladne vode koju je netko od nas, u bijelom emaljiranom amperu, donio s obližnjeg bunara. Nismo smjeli sjediti sabijeni. Između dvoje nas moralo je ostati barem metar slobodne tratine.  Leđima…

Snijeg je te godine pao rano. Već početkom studenog zabijelile su se ulice grada. Stan u koji sam preseljavala bio je još nedovršen i bez grijanja. Unosila sam u njega knjige i razočarenje žene koja je zakoračila na prag prve zrelosti. S naslovnice  najprodavanijeg tjednika gledala sam nasmiješena, leđima okrenuta prema muškarcu čije je lice čitateljicama bilo daleko važnije, i neusporedivo poznatije, od moga. Fotografija je bila snimljena godinu dana…

Bila je jesen tisuću devetsto devedeset i osme godine. Glavni zagrebački trg pripremao se za početak Adventa. Danima je lijevala kiša. U prostorijama Društva hrvatskih književnika promovirana je knjiga meni dragog pjesnika. Točno u podne. Oduvijek je to najpoželjniji termin za prezentaciju novih naslova. Zaljubljenici u lijepu riječ prekinu posao, skoče nakratko s radnog mjesta na događaji koji će – ako u tome danu nema partijskog obraćanja – popratiti televizijske…

Tri sestre, iz obitelji Zovkićevih, nedjeljna su dopodneva provodile zajedno. Moja je baba bila  najstarija među njima. Ostala je udovica u šezdeset trećoj. Četiri njezine kćeri, još kao jako mlade, napustile su roditeljski dom i udale se daleko od očeva praga. Sinovi, a bilo ih je onoliko koliko i ženskinja, bili su  joj i srcem, ali i kilometražom,  bliži.  Kad bih ljeti  dolazila babi u goste, najviše bih uživala u…

Sjedili smo u kafiću, uz Gradinu. Ima tome desetljeće, a možda i više. Moj je rodni grad tek  probeharao. A tada je najljepši. Takav je bio i prije šezdeset i jednu godinu, onda kada sam – držeći babu za ruku – koračala prema željezničkoj stanici. Cvijeće kestena baca sjenu na tuge i na lice majki o kojima će njihove kćeri uskoro pisati romane. Činit će to po receptima nekih drugih…