Film

Priznajte i sami, kad ste posljednji put vidjeli film? Pazite, ne pitam vas ja kad ste bili u kinu i gledali ono što se ondje prikazuje, nego vas pitam kad ste vidjeli celuloidnu traku perforiranu s obje strane i podijeljenu na kvadratiće. To je sigurno bilo davno, je li tako? A slično je i kod mene. Film je naprosto nestao iz našega života, a da se s njim nismo ljudski ni oprostili.

A prije smo bili često s njim u kontaktu. Kad nam je krenulo nabolje – a bilo je to baš nekako u doba moga djetinjstva – počele su obitelji nabavljati fotoaparate. Do tada je snimanje bilo pomalo tajanstven proces kojim su se bavili samo profesionalci, pa smo tada malo i znali o fotografskoj tehnologiji. A kad smo nabavili fotoaparat, odjednom smo se zbližili s takvim pojmovima kao što su otvor blende, ekspozicija, autoknips, razvijač, fiksir i sličnima. I, postalo nam je normalno da imamo posla s filmskom trakom, bez koje aparat nije ništa ni vrijedio.

            Film se isprva kupovao u specijaliziranim dućanima koji su bili razmjerno rijetki, a poslije – kako je kamera bivalo sve više – pomalo je osvajao prostor, pa ga je na kraju bilo na svakom kiosku. Isto tako, u prvo vrijeme on se u aparat ulagao u mračnoj komori, pa je čak koji put trebalo ići kod fotografa da on to obavi, a poslije smo to radili sami, jer je bilo jednostavnije. Kupili bismo četvrtastu kartonsku kutijicu u kojoj se nalazila druga kutijica, samo valjkasta i plastična, a u njoj je bio kolut s filmom. Film je onda trebalo na osobit način staviti u aparat, pazeći da zupci transmisije ulegnu u perforaciju na traci. Ako se to ne bi dobro obavilo, slike su išle jedne preko drugih i tako bi se upropastio cijeli film, a on je imao i do 36 snimaka. Sve je to tražilo strpljivost i vještinu, ali mi smo na to rado pristajali, jer nam je fotografiranje pribavljalo mnogo zadovoljstva. 

            To zadovoljstvo opet nije dolazilo isključivo odatle što bismo željeli sačuvati uspomene, ili što bismo uživali gledajući vlastitu facu na snimci. Važnije je bilo to što nam je fotografiranje – i potom razgledanje fotografija, koje su se nosile na izradu pravome majstoru – pružalo osjećaj da sudjelujemo u blagodatima modernoga svijeta. Taj naš dojam imao je različita lica i različite uzroke.

            Ponajprije, fotografiranje je imalo prizvuk luksuza. Jer, mi smo odgojeni u vremenima kad je snimanje bilo skupo i kad se zato obavljalo rijetko i s mjerom. Slikali smo se za razne dokumente, prilikom jako važnih događaja u životu (osobito prilikom vjenčanja), a onda i za uspomenu, gdje bi svakih nekoliko godina obitelj odlazila na skupno fotografiranje. A sad smo odjednom mogli snimati koliko smo htjeli i što smo htjeli. Ne treba ni govoriti kakva je raskoš bio film u boji. I dalje to nije bilo jeftino, ali smo sebi to mogli dopustiti, pa smo tako snimali čak i krajolike.        

            To smo pak činili zato što smo vrlo brzo doznali kako postoji i umjetnička fotografija. A to nas je očaralo: ne moraš znati crtati, ne treba ti ni platno ni štafelaj, treba samo da nađeš prikladan motiv, da pogodiš otvor blende i ekspoziciju, i eto ti umjetnosti. A da i ne govorimo koliko smo zavidjeli onim tipovima što su snimali ženske aktove i onda to objavljivali u časopisima za kulturu i umjetnost. Isto nam se tako činila privlačnom i pustolovnom i profesija fotoreportera, osobito onih sportskih, koji su iza gola vrebali uzbudljive trenutke. Najbolji je dokaz tome što smo s vremenom svi prihvatili modu onih prsluka s milijun džepova, a tu modu uveli su upravo fotoreporteri, koji su u tim džepovima držali kolute filma.

            Ali, najvažnije je od svega ipak to što je film imao u sebi nešto tajanstveno. Premda su nam – čak i u školi – objasnili princip na kojem radi fotografski aparat, nama je ipak činjenica da se jednim pritiskom na gumb može nešto zaustaviti u vremenu i dalje djelovala kao čista čarolija. Zato nam je kao čarolija djelovalo i sve u vezi s filmom i snimanjem, pogotovo onda kad smo doznali da je i ono što gledamo u kinu snimljeno na traci koja gotovo da se i ne razlikuje od one koju mi – s mukom i isplazivši jezik – stavljamo u svoj aparat. S velikim smo respektom promatrali operatera kako uvlači traku u projektor i činilo nam se da od toga nema većeg tehničkog čuda, pa su nam čak bile zanimljive i drvene kutije u kojima su koluti filmske trake stizali u kino.

            Zato smo bili tvrdo uvjereni da je taj celuloid jedan od najvažnijih izuma što ih je čovječanstvo stvorilo, i činilo nam se da je zato vječan. I, bilo nam je logično što film silno utječe na razne aspekte života. Eto, uzmimo samo filmsku umjetnost: njezino je ime metaforično, jer ona se zove po traci na kojoj se snima. Čak je i disciplina koja proučava tu umjetnost – filmologija, koju je kod nas utemeljio Ante Peterlić – dobila ime na isti način, pa se pitam neće li to ime trebati mijenjati sad, kad se filmovi više ne snimaju na filmsku traku.

            Jer, kao što i sami znate, ono što filmska kamera uhvati, sada ide ravno na hard-disk, pa se slika može odmah vidjeti i njome se može na razne načine manipulirati. A filmovi ne stižu više u kina u drvenim kutijama, jer i nisu filmovi, nego diskovi. Ali, što je još važnije, ni mi sami nemamo s filmskom trakom više nikakva dodira. Jer, i u našem fotoaparatu (ili mobitelu) slika se pohranjuje na elektronski način, a to je neizmjerno jeftinije, praktički besplatno. Iz toga pak slijedi da sad snimamo mnogo češće, ali i lakomislenije. Slike možemo i sami izraditi kod kuće na printeru, ali to obično ne učinimo, kao što često i ne pogledamo onu masu snimaka što smo ih napravili uzgred i tek toliko, iz štosa.

            Naravno, te su slike tehnički kvalitetnije nego one prije, ali zato ne znače ništa. Nema u njima ni luksuza, ni tajanstva. Zato mi, koji pamtimo filmsku traku, ponekad za njom žalimo, jer žalimo za onim stanjem u kojem je ona bila dragocjena, pa nas je silila da je pametno upotrijebimo. Ali, gotovo je, ta su vremena prošla, možemo se slikati.

(Pavao Pavličić, „Ropotarnica“, Matica hrvatska,  Zagreb 2017.)

12+